U talijanskoj kinematografiji prožetoj isključivo zvučnim muškim filmaškim imenima, Alice Rohrwacher još se više izdvaja, sve i da nije pronašla unikatan redateljski izričaj u filmovima “Nebesko tijelo”, “Čuda”, “Sretni Lazzaro”, “Futura” i “Himera”. Njezin opus nije velik, ali je poseban, a filmovi su joj dobivali nagrade na svjetskim festivalima poput Cannesa. Upravo zato, EFA je dodijelila Alice specijalnu nagradu, posebnog EU Oscara, za europski doprinos svjetskoj kinematografiji.
Povratak nijemom filmu
Jutro prije 38. dodjele Europskih filmskih nagrada, “Slobodna” je uspjela sjesti za (okrugli) stol s Alice koja je tom prigodom dala intervju u pratnji prevoditeljice, da nešto ne ostane izgubljeno u prijevodu. Počeli smo od same nagrade: koliko joj znači i misli li da je možda došla malo prerano.
- Naravno, nagrada je došla kao veliko iznenađenje, ali i jako, jako me to razveselilo. Mislim da je dobro kod ove nagrade to što me zaista potiče da nastavim dalje, da radim još više, da eksperimentiram, istražujem. Na neki način, to je oslobađajuće, jer sam je već osvojila, pa mogu stvarno još dublje zaroniti u sva područja koja me zanimaju. I da, to je velika radost, veliko zadovoljstvo, velika čast – odgovorila nam je Rohrwacher.
Alice je spomenula “eksperimentiranje” i “istraživanje, a za idući projekt najavljuje nijemi film.
- Da, projekt je nastao iz želje i potrebe da ponovno uspostavimo tradiciju europske nijeme kinematografije i zapitamo se je li kino početaka, prije dolaska zvuka, zaista prošlost zvučnog filma ili je to jedan drugi oblik izražavanja. I u suvremenom svijetu, ako pogledam kako se mladi ljudi odnose prema slikama i glazbi, čini mi se da je to zapravo vrlo suvremeno kino, u kojem se dijalozi ne čuju, nego postoje samo glazba i slike. Voljela bih to otkriti – kaže Alice.
Filmovi ove redateljice bave prošlošću, realizmom i moralom u društvu, ali Rohrwacher ne misli da se tema bira “racionalno”.
- S temom se suočavate i gradite je iz nužnosti. Filmovi ne padaju s neba, nego rastu iz zemlje, i vjerojatno su te biljke rasle u mom vrtu, a ne neke druge. Ne mislim da se tema bira racionalno. Naravno, mislim da je etika vrlo važna kad je riječ o kinu, jer kino nije samo stvar pogleda – rekla je Alice.
Talijanska filmašica je zainteresirana i za svjetove tinejdžera. Zašto su joj mladi toliko važni i zanimljivi, pitamo.
- Zato što je to svijet onih koji su još uvijek u budućnosti. I dokle god postoji budućnost, dokle god postoji mogućnost budućnosti, mogu reći da postoji nada. Dakle, tinejdžeri – čak i kad više nisu tinejdžeri, kad odrastu – pripadaju svijetu u kojem više nisu, ali još uvijek nisu nešto drugo. I jako volim taj trenutak u životu, jer mislim da je to trenutak u kojem možemo birati. Trenutak izbora uvijek je dragocjen. Oprostite, ponavljam se. Na neki način, tinejdžeri su stranci unutar naše obitelji. Oni su ti koji naš pogled čine stranim, koji su unutra, ali nas gledaju izvana – objašnjava nam Rohrwacher.
Pohvala Lanthimosa i Zhao
Tijekom intervjua “Director’s Roundtable” koji organizira “The Hollywood Reporter”, Yorgos Lanthimos i Chloé Zhao spomenuli su Alicein rad kao rad jedne od najvećih redateljica današnjice. Njoj to jako laska, ali Hollywood je ne privlači.
- Ja sam obožavateljica i Yorgosova rada i rada Chloé. Vrlo su različiti, ali oboje puni života. Dirnuta sam već samom činjenicom da su gledali moje filmove, jer mi to daje osjećaj da u našoj biološkoj raznolikosti postoji zajednički smjer, a to je očuvanje raznolikosti i života koji postoji unutar pogleda. I ne mislim da… zapravo ne znam što bih rekla o Hollywoodu. Mislim da put govori sam za sebe, a ne toliko ono što ja mogu reći.
Ono što ću raditi, kakvi će biti moji filmovi, to će reći ako… Stvarno ne znam što bih rekla, u smislu da je, po mom mišljenju, klišej misliti da čim se redatelja primijeti, on odmah postaje dio sustava. Ne vjerujem u tu priču i nadam se da ću to moći pokazati svojim životom. Ali mislim da, s druge strane, u suradnji s tako drukčijim svijetom može postojati bogatstvo. I mislim da je to isti sustav koji danas postavlja pitanja – drži Rohrwacher.
Naša sugovornica ne misli da je režija još uvijek više muško zanimanje i ne osjeća pritisak, unatoč tome što su talijanskom kinematografijom povijesno dominirali muškarci, velike figure kao Fellini i Pasolini.
- Čudno je da se žene uvijek pita kako se osjećaju kao žene na filmu. Vrijeme je da se to pitanje počne postavljati muškarcima, jer ne morate uvijek pitati one koji su preživjeli rat kako je preživjeti, nego trebate pitati one koji su otišli u rat zašto su uopće otišli. Filmaši mogu biti bilo kojeg roda, ali Fellini i Pasolini su veliki pjesnici i veliki redatelji, i sretna sam što su dominirali kinom i što su postojali. Dakle, bez obzira na to jesu li muškarci ili žene, kad govorimo o velikim redateljima, govorimo o velikim redateljima.
Mislim da ograničavanje ženske perspektive, nazivajući je “ženskom”, znači da svi gubimo jednu mogućnost, i muškarci i žene. Bilo je muškaraca, žena, izvanzemaljaca... i zato što su bili tako veliki umjetnici, jako sam sretna što su postojali i što su dominirali talijanskom kinematografijom. Općenito, mislim da imamo izvanredne muške i ženske filmske autore. No, ako nastavimo ograničavati ženski pogled definirajući ga kao takav, kao ženski, svi gubimo – svi mi, bilo da smo muškarci ili žene – jednu veliku mogućnost. Ili je druga opcija, naravno, da počnemo govoriti o muškom filmu – smatra Alice.
Kao velika obožavateljica Rossellinija, Rohrwacher je za ulogu u “Himeri” uspjela angažirati njegovu kćer i legendarnu glumicu Isabellu koju i sama jako voli. Kakav joj je to bio osjećaj, interesira nas.
- Mogu reći da bih rado provela godine i godine svoga života u društvu Isabelle. Film je tek prva izlika koju sam pronašla da budem u njezinoj blizini. Nadam se da će se to i nastaviti jer ona nije samo izuzetna glumica nego i izuzetna osoba. I sjajan primjer kako biti u svijetu i kako ne biti ugušen vlastitom pričom niti je skrivati. Ona je kći jedne od najvećih ličnosti kinematografije, a ipak je u potpunosti svoja, kao kći takve veličine, i još veća.
Ja sam zaista njezina obožavateljica – nije to samo snimanje filma s njom, nego bih s njom rado išla na odmor, živjela s njom, radila sve s njom. Privilegij je biti u njezinoj prisutnosti. Isabella je primjer kako biti u svijetu i kako se suočiti s ruševinama vlastite prošlosti. Ona daje vrlo, vrlo važan primjer kako postojati u ovom svijetu, kako se suočiti s prošlošću, kako nositi vlastitu prošlost, ali i kako se nositi s ruševinama, s razaranjem vlastite prošlosti – otkriva nam Alice.
Suradnja sa starijom sestrom
Rohrwacher često surađuje sa starijom sestrom, glumicom Albom.
- Jako volim raditi s njom. Ona je temeljna u mom radu, jer osim što je velika inspiracija, ona je i osoba koja me potiče da dam najbolje od sebe, da uvijek budem pažljiva prema onome što se događa oko mene. Zato mi je važno raditi s njom, i kao s glumicom, ali i kao s vodičem, kao sa starijom sestrom – iskrena je Alice koja se dotiče i nedostatka javnog financiranja za film u Italiji.
- Umjesto da se pitamo čemu film služi, i čemu služi film financiran javnim novcem, uništava se ogroman potencijal za rast koji nam film pruža. I radna mjesta koja pruža velikom broju ljudi. Iza toga se kriju razne vrste motivacija, ali problem je taj da se nanoši šteta tisućama da bi se ranilo jednoga. To jedan suvremeni koncept modernog ratovanja koji je jako nasilan. Kad sam počela raditi ovaj posao, primila sam i sredstva javnog financiranja. Bila sam izuzetno ponosna, ali imala sam i ogroman osjećaj odgovornosti.
Ja radim posao javnog službenika. Moji baka i djed bili su učitelji u državnoj školi. Uvijek sam osjećala odgovornost prema društvenom aspektu svog posla. To je oblikovalo prirodu mog posla. Da moram snimiti film isključivo uz pomoć privatnih sredstava, situacija bi bila drugačija. Ovo je nešto predivno, i žrtvovati to na ovaj način, zbog pitanja dinamike i moći, za svaku je osudu – govori Rohrwacher i za kraj se osvrće na ovaj naš ludi svijet, s ratom Rusije i Ukrajine,
sukobom u Gazi, prosvjedima u Iranu...
- Moramo shvatiti da nada nije mana niti utočište. Ne osiguravamo bolji svijet nadanjem, nego borbom. Ne znam jesu li to filmovi koji imaju nadu u svojoj poruci, ali možda imaju nadu u svojoj formi. Zašto imaju nadu u svojoj formi? Zato što duboko vjeruju da je gledatelj bolji od njih. Moja publika je bolja od mene. I zato su u stanju sami zamisliti, vratiti se želji i boriti se za novi, bolji svijet. Kad pogledam teme svojih filmova, ne mogu reći da imaju sretan kraj. Ali, znam da formalno, u načinu na koji sam ih napravila, postoji velika nada u njihovom obliku. Nada u to da svi želimo manje predvidljivu budućnost. Uostalom, svi ti ratni manijaci su jako stari. Nadam se da ću vidjeti svijet nakon njih. Jedva čekam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....