Najveći broj nominacija na 38. dodjeli Europskih Oscara, čak devet, imao je španjolski film "Sirat", redatelja Olivera Laxea. Jedna od nominacija pripala je i poznatom glumcu Sergiju Lopezu (r. 1965.) za vrlo dojmljivu ulogu oca koji očajnički traži svoju kćer nestalu nakon rave partyja u marokanskoj pustinji. U povodu "Sirata" i EU Oscara, Lopez je dao intervju za "Slobodnu", njegov prvi nakon (foto)susreta s potpisnikom ovih redaka na Malti 2012., čega se sjetio, vjerovali ili ne.
Lopez je bio zamijećen kao glumac davno prije toga, još na prijelazu novog milenija u sporednim ulogama u španjolskom filmu "Među tvojim nogama" s Javierom Bardemom i Victorijom Abril te britanskom "Slake prljave stvari" Stephena Frearsa s Chiwetelom Ejioforom i Audrey Tautou, kao i glavnim u "An Affair Of Love" i "With a Friend Like Harry...", za koje je osvojio nagradu u Veneciji, tj. EU Oscara i Cesara. Naveliko se proslavio, pak, 2006. jezivo dobrom izvedbom negativca u "Panovu labirintu" Guillerma Del Tora.
Nakon toga Lopez je nastavio glumiti u brojnim europskim filmovima. Dijelio je kadar s Catherine Deneueve ("Potiche"), Kristin Scott Thomas ("Leaving"), Benicijom Del Torom i Timom Robbinsom ("Savršen dan"), angažirali su ga redatelji poput Francoisa Ozona ("Ricky"), Isabel Coixet ("Map Of The Sounds Of Tokyo"), Alice Rohrwacher ("Sretni Lazarro"), Terryja Gilliama ("Čovjek koji je ubio Don Quixotea")... "Sirat" je na kraju osvojio pet EU Oscara i spada među vrhunce njegove karijere, možda mu je čak i uloga života, ali on to tako ne doživljava, kako je izjavio kad smo sjeli s njim za (okrugli) stol u Berlinu.
Snimanje usred pustinje
– Ne znam koja mi je najbolja izvedba jer ne razmišljam o tome. Ne sviđa mi se baš taj koncept izvedbe. Draže mi je biti nevidljiv. Osobito u ovome filmu. Jako dobar primjer su drugi glumci koji su sa mnom u filmu. Oni nisu profesionalni glumci. I onda razmišljate o tome koja je poanta. Tko ste vi u filmu, koga glumite. Tako da uglavnom pokušavam ne glumiti, ne praviti "izvedbu", ne napraviti nešto za što će javnost reći "ovo je jako dobro odglumio".
Trudio sam se kamuflirati unutar ove obitelji, jer drugi ljudi nisu glumci i profesionalci. I to me nadahnulo da budem normalan, svakidašnji. Moj posao je cijelo vrijeme jedna jako velika kontradikcija. Morate imati iskustva, morate razumjeti stvari. Ali, vi sami ne možete reći da imate odgovor. Morate sve zaboraviti, a to je nemoguće. No, pokušavate zaboraviti. Kad smo se prvi put našli s drugim glumcima koji nisu profesionalci, sve je bilo strah jer nikada nisu glumili ispred kamere.
Rekao sam im da ne brinu jer i mene je također strah. Ne možete doći na snimanje i reći "Ja sam jako dobar glumac" jer ste prošle godine snimili film i bio je jako dobar. To ne ide tako. Morate biti prisutni u trenutku u kojem se nalazite. I svaka situacija je drugačija. Morate biti prisutni i pokušati pronaći neku istinu. Ja osobno radim tako da slijedim svoju intuiciju. Trudim se ne razmišljati, no to je nemoguće i tu leži kontradikcija. Trudite se ne razmišljati, ali stalno razmišljate, o kameri, o dijalogu, o svemu. Morate dopustiti svome tijelu da odgovori na pitanja, ne svojoj glavi. Tako da se trudim sve pustiti, odbaciti. Zaslužujete dobiti mene i nudim samoga sebe kameri – otkrio je Lopez.
Je li Sergi išao na rave partyje da se pripremi za ulogu i što misli o rave kulturi, interesira nas.
– Prije ovog filma bio sam na rave partyju dva-tri puta. Kao turist. Ali, ovdje sam upoznao kolektiv koji je pripremio jedan besplatni party. Bio sam jako impresioniran, jer imao samo malo površnu ideju o tome, da su to mladi ljudi, buntovni, koji uzimaju droge, plešu i ne rade ništa. To je bio moj dojam, što je, naravno, površno. Zamišljao sam nezrele mlade ljude koji ništa ne stvaraju i ne grade. A istina je upravo suprotna.
Impresioniralo me da su svi složni i imaju kolektiv, ekološku i feminističku osviještenost. Na partyju bude 1200 ljudi, a nema tučnjave. U mom gradu, ako napravite party s 50 ljudi, deset tipova će raditi probleme. Ovdje se nitko ne tuče, svi slušaju jedni druge. Jako su osviješteni, ima tu i političkih konotacija jer žive na rubu društva. I jako me impresioniralo, kad je party završio, a bilo je puno ljudi, nije bilo ni papirića. Kolektiv je jako organiziran, i dobro promišljaju o tome što rade. Misle da je ono kako postupaju ispravno – odgovara Lopez, koji nije uzeo neki opijat za party-scenu.
– Ne, ne, ne. Ni slučajno. Oliver je jako visok tip, ali i jako inspirativan i jako duhovno otvoren. Ušao je duboko u priču. Jako nas je nadahnuo za vrijeme snimanja. Svi smo bili u istome raspoloženju. U pustinji je jako zahtjevno. Ne zbog vrućine ili žeđi, nego zato što cijelo vrijeme razmišljate o samoj pustinji. Znate da se svi nalazite na 200 metara visine, nalazite se usred pustinje. Hodate i počnete razmišljati kako vaš lik traži kćer i gubi sina, a vaše tijelo ima rijetke alate na raspolaganju – rekao je Sergi.
Transcendentalno iskustvo
Španjolski glumac bio je oduševljen scenarijem i transcendentalnim iskustvom koje je nudio.
– Bilo je nevjerojatno. Kad sam pročitao scenarij, rekao sam Oliveru da mi je scenarij odličan jer nikad nisam pročitao nešto takvo. Bilo sam i malo šokiran. To je pustolovni film, ali prije svega je metafizički. Jako neobično. Također sam mu rekao da ima nekih jako bolnih scena, eksplicitnih i zahtjevnih, za koje nisam bio siguran mogu li ih odglumiti. Nisam siguran da bi itko to mogao odglumiti. Ideja je ogromna, jako je univerzalna. Čak i ako nemate djece. Ja imam djece, ali čak i ako nemate. I, iako razumijem oca koji tako živi, to je najveća stvar koju možete napraviti. Mislim da nije moguće tako dobro glumiti.
No, što god da napravite, nikad neće biti dovoljno da proživite tako nešto. Tako da glumim. Ne proživljavam to. Ne mislim na svoga sina, na svoga pravog sina. Slično kao kad smo spominjali rave party, padnete u neku vrstu transa. Ovaj film predlaže publici, pa čak u likovima, da pogledaju unutar sebe. Lik se ne gradi izvana. Treba gledati dalje od toga. Potrebno je pronaći nešto u vlastitoj duši. Tako da znate da to nije ništa konkretno. Pa niste sasvim sigurni radite li kako treba ili ne.
Ali ideja nije biti dobar, ili loš, nego biti prisutan u sceni i u trenutku i pokušati nadići sve to. Meni to nije bilo bolno. Bilo je jako neobično. Čudno je kad upadnete u blagi trans i morate odglumiti scenu i pri tome plakati. Da, morate plakati. Moj lik nije direktno plakao u sceni, ali se implicira. To je plač. I kako to napraviti, kako plakati? No, dok ste u blagom transu, tijelo vam objašnjava stvari, ali to niste vi. Jako je neobično reći "ja ne patim, ali plačem", u isto vrijeme – precizirao je Lopez.
Redatelj Laxe želio je da se gledatelji povežu i suoče sa svojom smrtnošću dok gledaju "Sirat", a snimanje filma navelo je i Sergija na preispitivanje.
– U prosincu sam napunio 60 godina, tako da mi pojam smrti nekad pada na pamet. Čovjek često razmišlja, a na snimanju koje traje četiri tjedna imate dosta vremena da u pustinji razmišljate o tome. Rekao sam Oliveru da za mene osobno nije moguće da je sin moga lika pao. On mi je odgovorio da se u filmu radi upravo o tome, i kako nadići tako nešto, uz spoznaju da je smrt u blizini. Za mene osobno, kad vidite kraj filma, želite živjeti. A o smrti razmišljate i kad meditirate.
Mislim da naše društvo ima strah od smrti i da to krijemo. No, kada morate razmišljati o smrti kao ja u ovom filmu, onda shvatite da se manje bojite. Po mome mišljenju je zdravije to prihvatiti, i tako živjeti. Tako i ja živim. Kad sam prvi put pogledao film, bio sam jako impresioniran. Znam priču, znam scenarij, vidim samoga sebe i sjećam se snimanja, ali uz glazbu i finalnu montažu, ostao sam šokiran. Ali, na kraju, čak i uz to, želite upoznati ljude i razgovarati s njima, popiti piće, i voditi ljubav s čovječanstvom, znate (smijeh). Jako neobično, ali i zanimljivo – govori španjolski glumac.
"Sirat" je osobna i globalna priča, politička distopija na korak od stvarnosti. Ljudi na rave partyju u pustinji mogu biti imigranti ili bilo tko. A film je nasilan, ali i prikazuje zajedništvo ljudi koji mogu preživjeti ako nisu sami.
– Kad snimamo film, onda ne želimo na silu prikazati o čemu se radi. Razgovaramo o filmu cijelo vrijeme. Čak i sada, kad je završen, Oliver i ja još uvijek razgovaramo o njemu. Mislim da je bila ideja da je film fikcija, pustolovina, ali i da govori o nečemu što svi mi proživljavamo svaki dan. Ovo vrijeme u kojem živimo je kao vlak i ne samo vlak. Tu je i povijest koja je neumoljiva i nemamo izbora pred njom. Postoji samo sadašnjost, i budućnost, ne i prošlost.
Mislim da je to duh života koji živimo danas. Da svijet ide brzo, i ne znamo kamo ide i gdje je točno kraj i kakav je on, ali nemamo vremena stati i razmišljati o tome. Nema vremena za razmišljanje. Mislim da jedino što možemo spasiti, i to je moje mišljenje, jest jedni druge. Kolektiv. Obitelj, ali ne samo vašu vlastitu obitelj. Da ne budemo sami, da napredujemo s drugima. Ne postoji individualno rješenje.
To je jako složeno... Ljudi su danas šokirani i dirnuti filmom jer to nije distopija, to je stvarnost. A stvarnost je nevjerojatna. Tu je vojska, vojni manevri, zatvaranje granica, tenkovi. Mislim da ovo nije distopija. U filmu je netko rekao da je ovo kao treći svjetski rat i da je tu. Nažalost, mislim da film nije distopija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....