Striperi iz čeličane: gorkoslatka komedija o radnicima koji se ‘skidaju do kraja‘ spoj je Kena Loacha i ‘Flashdancea‘

Striperska komedija iz Velike Britanije teška samo tri i pol milijuna dolara natjecala se na dodjeli Oscara s 200-milijunskim hollywoodskim spektaklom. “Skidajte se do kraja” (“The Full Monty”, 1997.) na kraju nije potopio “Titanic”, ali sama nominacija za najbolji film u konkurenciji s “L.A. povjerljivo”, “Dobrim Willom Huntingom” i “Bolje ne može” bila je više nego dovoljna satisfakcija za Petera Cattanea.

Debitanski redatelj je na dodjeli Oscara vidio Kim Basinger, o čemu sigurno nije sanjao kad je orkestrirao striperski ples upravo na njezinu pjesmu za striptiz u erotskom klasiku “Devet i pol tjedana” (“You Can Leave Your Hat On”). Na koncu, “Skidajte se do kraja” je dobio četiri nominacije za Oscara i čak potvrdio jednu glazbenu, u kategoriji “best music, original musical or comedy score”, a osvojio je i BAFTA-u i EU Oscara za najbolji film.

“The Full Monty” je bio senzacija i punio kina diljem svijeta (više od 250 milijuna dolara zarade) pa i u Hrvatskoj. Sve se poklopilo da film podjednako zavole kritika/struka i publika. Stigao je u vrijeme novog “booma” britanske kinematografije (“Četiri vjenčanja i sprovod”, “Trainspotting”...) koja je pokazivala aktivističkog sluha za priče iz radničke klase na kakvima je doktorirao legendarni Ken Loach (npr. “The Snapper” i “Brassed Off” ili “Borimo se do kraja”).

Potonji film Marka Hermana iz 1996. direktna je preteča “Skidajte se do kraja” s pričom o zatvaranju rudnika na sjeveru Engleske i rudarima koji s limenim orkestrom nastupaju na natjecanju takvog tipa glazbe. U Cattaneovoj gorkoslatkoj, društveno-angažiranoj komediji zdravog humora radnici zatvorene čeličane u nedostatku posla odluče postati – striperi.

No, dok je “Brassed Off” gorči i nešto više dramski orijentiran, “The Full Monty” je optimističnija i zarazno “feel goodovska”, “crowdpleaserska” priča “underdog” tipa, iako Cattaneo ne bježi od loachovske dramske “kitchen sink” estetike, čak i satire s obzirom da se pošteni radnici moraju prikloniti dominantnoj showbiz industriji kako bi uspjeli u životu u postindustrijskom razdoblju. 

Robert Carlyle u glavnoj ulozi nezaposlenog i razvedenog Garyja “Gaza Schofielda povezuje staru i novu britansku kinematografiju poput mosta: glumio je u Loachovu filmu “Riff-Raff” i “Trainspottingu”. Uvodna scena donosi promotivni dokumentarac o Sheffieldu, gradu čelika i srcu industrijskog sjevera Britanije.

Dvadeset i pet godina kasnije, većina čeličana je zatvoreno kao posljedica (d)efekta tačerizma i štrajka iz polovice osamdesetih, otprilike kao što su i u Hrvatskoj/Splitu u to vrijeme propale mnoge tvornice, što je priču činilo krajnje poistovjetljivom domaćim gledateljima.

Bivši radnik čeličane Gaz jedan je od šestorice nezaposlenih tipova (Mark Addy, Tom Wilkinson, Steve Huison, Paul Barber, Hugo Speer) kojima očajnički treba novac. “Ne radim to iz zabave nego da zaradim, da se možemo viđati”, govori on sinu. Protagonistima treba i da povrate dostojanstvo, vjeru u sebe i osjećaj muškosti jer digli su ruke od posla, svega.

“Još nekoliko godina i muškarci neće postojati”, žali se Gaz koji će kao mačo radničke klase pogaziti muški ponos i postati striper za viši cilj. Kad počnu trenirati plesne pokrete kako bi izveli striperski ples i zaradili funte, za njih gledatelj navija gotovo kao za Rockyja Balbou, “working class” junaka koji je borbom protiv prvaka svijeta isto povratio samopoštovanje.

Priča “Skidajte se do kraja” vjerno je pratila šprancu “underdog” filma, ali i pritom napravila poneku subverziju. Nakon “Groznice subotnje večeri”, klasika također uronjenog u radničku klasu, plesni filmovi obično su imali ženske likove kao glavne (“Flashdance”) ili svakako mlade, zgodne, oku ugodne protagoniste (“Prljavi ples”, “Footlose”).

Gaz i ekipa kradu VHS kasetu “Flashdancea” kako bi vježbali ples (junakinja tog filma radi u čeličani kao zavarivačica!), ali oni su sve samo ne mladi i lijepi, naprotiv stari su, debeli, mršavi, ružni, sušta suprotnost nabildanim striperima, poput Channinga Tatuma i ekipe kasnijeg “Čarobnog Mikea”. Ipak, oni imaju adut u odnosu na “običan striptiz” – skinut će se do kraja, izvesti “the full monty”.

Prije završnog striperskog plesa, koji kulminira titularnim skidanjem do kraja, film frca od pamtljivih scena poput iskri u čeličani. Jako je pamtljiv Gazov ples na “Sexy Thing” grupe Hot Chocolate, a plesna audicija je zabavna, posebno kad se predstave Barberov i Speerov lik: prvi ima bolan kuk, drugi skriva pitona u gaćama (“jumbo jet je sletio”).

S druge strane, za sva vremena je scena kad Gaz i društvo stoje u redu u centru za zapošljavanje i spontano zaplešu na taktove “Hot Stuff” Donne Summer, najprije diskretno i onda u punom ritmu. Scena smjesta popravlja raspoloženje i može natjerati na ples čak i najuštogljenije, poput princa Charlesa koji je rekreirao 1998. prilikom posjete Sheffieldu. Svatko tko je gledao “The Full Monty” nema šanse da se neće sjetiti filma kad god čuje “Hot Stuff”. **** ½