Novovalovski filmovi obično bivaju svedeni na odabir između dvaju favorita. “Do posljednjeg daha” Jean-Luca Godarda ili “400 udaraca” Francoisa Truffauta, to je najčešće pitanje kad se zapodjene diskusija o francuskom novom valu. No, “Hiroshima, ljubavi moja” (“Hiroshima, mon amour”, 1959.) Alaina Resnaisa nekako uvijek nezasluženo ostane po strani, iako je jednako inovativna i impresivna u razbijanju dotadašnjih filmskih konvencija, kako stilski (skokovita montaža), tako i tematski (sjećanje i ne-pouzdanost pamćenja, tok svijesti, prolaznost vremena).
Jedinstveni film skače u prostoru i vremenu, poigravajući se nelinearnom naracijom i preslikavajući tok svijesti glavnog ženskog lika fragmentiranim flešbekovima. “Hiroshima, ljubavi moja” započeo je život kao dokumentarac o atomskoj bombi, što je Resnaisu išlo na ruku nakon “Noći i magle” o konc-logorima, da bi se pretvorio u igrani film.
Uvodne dokumentarističke dionice podsjećaju na tragediju bombardiranja Hiroshime 1945. i (d)efekte radijacije, ulazeći u bolnice gdje se liječe ljudi s opeklinama, muzeje s izlošcima spaljenih metala i cigli kao ostataka uništenoga grada... Sve to ispresijecano je “voiceoverom” bezimenih glavnih likova, oženjenog japanskog arhitekta (Eiji Okada) i francuske glumice (divna Emmanuelle Riva izvrsno nosi krupne planove u debitanskoj filmskoj ulozi) koja u poslijeratnoj Hiroshimi snima “film o miru”.
Iznimno moćna uvodna slika, refleksija Resnaisova isprepletanja dokumentarnog i igranog, sadašnjosti i prošlosti, privatnog i povijesnog, sjećanja i zaborava, sastoji se od njihovih zagrljenih tijela, prekrivenih nuklearnim pepelom koji je nakon eksplozije atomske bombe padao poput kiše, “crne kiše” (“Black Rain” Ridleyja Scotta).
Priča je načelno jednostavna: on i ona se upoznaju, zaljube i pričaju o svemu i svačemu dok otkucava 16-satno vrijeme njezina odlaska iz Hiroshime i njihova rastanka (simbolički u kafiću nazvanom “Casablanca”), a kratka i strastvena romansa s Japancem u njoj probudi traumatična sjećanja na tragičnu mladenačku aferu s njemačkim vojnikom (Bernard Fresson) iz Drugog svjetskog rata u rodnom gradiću Nevers pod nacističkom okupacijom.
Međutim, kompleksan je način kako je priča ispričana, iz njezine perspektive, uz obilato korištenje poetskih dijaloga iz pera scenaristice Marguerite Duras, inače dramatičarke i spisateljice koja je za scenarij dobila oskarovsku nominaciju, te inventivan prikaz prolaska vremena na ekranu, reflektiranog u dužini kose protagonistice.
Mogao je ovo biti novi “Kratki susret”, kojeg “Hiroshima” doziva zabranjenom romansom i magnetičnim, noirovskim crno-bijelim koloritom, ali Resnais nije želio ići tragom velikog Davida Leana, već trasirati vlastiti put koji su godinama kasnije slijedili redatelj “Novog vala” Richard Linklater (“Prije svitanja/sumraka”) i Wong Kar Wai (“Raspoloženi za ljubav”, “2046”).
Ljubavne priče u vihoru nekog povijesnog događaja koje spajaju nešto privatno (romansa) i javno (ratne i ine traume) tada nisu bile još razvijene (“Zameo ih vjetar”), za razliku od modernijeg doba (“Titanic”, “Pearl Harbor”, “Pompeji”...). Resnais je iznjedrio romansu u pepelu atomske bombe, a to što je djelomično snimao film u Japanu desetak godina nakon bombardiranja, kad su rane Hiroshime (i Nagasakija) još bile svježe, naveliko se osjeća i daje osobnoj drami još veću težinu i čini je bolnijom.
Redatelj povlači paralelu između rekonstrukcije sjećanja i grada Hiroshime. Ožiljci Hiroshime otvaraju stare rane francuske glumice u filmu koji pokazuje da čovjek od sjećanja ne može pobjeći, posebno ako njegova prošlost koegzistira sa sadašnjosti i ne može je ostaviti za sobom.
Sjećanja glumice naviru u sadašnjosti i ona ih pokušava rekonstruirati dok Resnais, vizualizirajući prošlost, ulazi u psihu protagonistice kako bi ispoljio njezino trenutno mentalno stanje. Na trenutke izgleda i da Resnais propituje nepogrešivost (njezina) pamćenja kao Kurosawa apsolutnu istinu u “Rašomonu”.
Naravno, glumičina ljubavno-ratna sjećanja su traumatična, kao što su arhitektu i ona atomska/hirošimska, a njihova pojedinačna trauma stapa se s kolektivnom društvenom, čitavom povijesti. Izgubljena ljubav može biti emotivno razorna poput atomske bombe.
Protagonistica želi održati nekadašnjeg ljubavnika na životu u svome sjećanju, ali počela ga je zaboravljati (“Pamtit ću te kao simbol ljubavnog zaborava”). Film govori o važnosti sjećanja, ali i užasu zaborava, tj. strahu od izblijedjelih uspomena s protokom vremena. “Zaboravit ću te, već te zaboravljam”, zabrinuta je glumica. Srećom, za “Hiroshima mon amour” nema brige. Ovo je nezaboravno, bezvremensko remek-djelo. *****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....