Za Hrvatskim proljećem slijedilo je, naravno, dalmatinsko ljeto. A njega je obilježio Mišo Kovač.
Do tada „samo“ daroviti pjevač u usponu, na Splitskom je festivalu izveo skladbu „Proplakat će zora“ Drage Britvića i Stjepana Mihaljinca, koja je osvojila prvu nagradu i publike i žirija, a singl ploča s tom pjesmom prodat će se u više od tristo tisuća primjeraka. Kasnije te godine Mišo će jedva izvući živu glavu iz teške prometne nesreće. Da bi prikrio u karambolu stečen ožiljak iznad usne, pustit će brkove. Time su bila ispunjena oba uvjeta da šibenski pjevač prestane biti samo to, mladić koji izvodi popularne melodije, a postane nešto puno više, arhetip pravog, punokrvnog Dalmatinca.
Drago Britvić, pjesnik rodom iz Pitomače, dat će mu stihove u kojima se zrcali narav nepatvorenog južnjaka. Čovjek s mora neusporedivi je ljubavnik koji ženi može pružiti puno više negoli bilo tko iz nekog drugog podneblja. A da je njegov konkurent stranac i dođoš, znamo iz sljedećih stihova: „On nije s tobom bio/i slušao gitaru/i ne zna pjesmu staru/tu koju srce zna“. Dalmatinac nije, međutim, samo superioran ljubavnik, nego i čeljade napucano samopouzdanjem. On vrlo dobro zna da je ta ništarija koja mu se plete oko izabranice imućan tip, ali ne sumnja da će ona ipak, prije ili kasnije, shvatiti kome treba pokloniti svoje srce. A zašto? Jer, „falit će ti noći/sa malo starog sna“, zapisao je Drago, a otpjevao Mišo. Zagrepčanin Stjepan Mihaljinec te je stihove obukao u melodiju koja započinje nježno, a capella, delikatnim klapskim introm, da bi se potom pretvorila u pjesmu s moćnim akcentima brass sekcije i napadačkim vokalom koji trpi muževnu bol, ali se ne da, jer on nije plačipička, nego Dalmatinac, dakle, muškarčina na kvadrat.
Dva čovjeka sa sjevera...
Dva čovjeka sa sjevera, jedan nujni lirik i jedan akademski potkovani glazbenik, virtuoz na glasoviru i zanesenjak kajkavske popevke, stvorili su, makar i nehotice, Mišu kakvoga znamo, ali i nešto puno više od toga, masovno raširenu predodžbu o tome kako Dalmatinac treba izgledati i što svojim likom treba poručivati. Je li te tople splitske večeri Mišo nosio lančić oko vrata, možemo samo nagađati. Godine 1971. tekstilni bonton od muškaraca je još uvijek tražio da nastupaju u odijelima s kravatom, pa se kadena nije mogla vidjeti sve i da ju je imao. Ali su zato svi televizijski gledatelji mogli opaziti kako Miši ne manjka zlata na prstima koji su bili izdašno dekorirani pečatnjacima. Kad koji mjesec kasnije svoj imidž upotpuni rustikalnim brkom, a u dogledno vrijeme nabaci cvike za sunce i razdrlji košulju otkrivajući lančić pod čijom se težinom povijaju vratni pršljenovi, preobrazba mladog Šibenčanina u idealtipskog manekena cijele regije bit će dovršena i potpuna.
Sve otada u svakome društvu, čim netko izusti riječ Dalmatinac, u svim se glavama refleksno modelira ista slika: crnomanjastog tipa s naočalama za sunce, bujnim brkom i zlatnim lančićem koji se probija iz guste makije dlaka na prsima. Onaj tko u tome trenutku zamisli plavokosog tipa s dioptrijskim naočalama, kokošjim prsima i upalim obrazima, ili ima ozbiljnih duševnih tegoba ili je opasno zloban.
Da je poštenja i pravde, svi dalmatinski turistički radnici trebali bi štovati Mišu kao sveca zaštitnika. Jer, vraga bi sve lijepe Njemice i Čehinje desetljećima hrlile na plavi Jadran da nisu čule kako paket prirodnih ljepota našega podneblja podrazumijeva i muškarce koji izgledaju neodoljivo muževno kao Mišo.
Mi neki smo bacali na Arsena
Naravno, vedra priča o čovjeku koji je vlastitu fizičku pojavnost velikodušno darovao regiji iz koje potječe, ima i svoje sumorno naličje. Ima nas, je l‘ te, koji baš i nismo homologizirani s idealom kojeg Mišo pretpostavlja. Nismo crnomanjasti, stasiti i brkati, nego plavkasti, s tenom čovječje ribice, đentilasti i kilavi. Dovoljno je strašno živjeti s teretom vlastita izgleda i bez društvenog pritiska. No, kad na vas navale znani i neznani, doma i u tuđini, pa vas krenu sumnjičiti za lažno predstavljanje, jer, bogati, tko je vidio takvog Dalmatinca, stvari postanu ozbiljne. Tada poželite obožavanog Mišu poslati kvragu, a počinjete osjećati veliku bliskost prema jednom drugom dalmatinskom glazbeniku, Arsenu Dediću, Kovačevom susjedu iz šibenske Varoši, koji je napravio veliku karijeru bez brkova i lančića, „samo“ s božanskim talentom. A usput su ga žene obožavale.
Sve to, međutim, nije Mišin problem, nego vaš. Vremenom se čovjek naprosto nauči živjeti s križem što ga nosi, pomiri se s činjenicom da se rodio i da će umrijeti kao djelomični i falični Dalmatinac. Mišu, pak, zajamčeno gibira drukčija sudbina. Kao neslomljivi, pocinčani i galvanizirani arhetip on će trajati dokle god bude postojala i Dalmacija.
Mogu zamisliti da će u nekoj dalekoj budućnosti zaborav progutati mnoga djela i vrijednosti do kojih je nama bilo stalo, u koje smo se, štoviše, kleli. Ne isključujem mogućnost ni da će Kovačeve pjesme jednoga dana izgubiti moć emocionalnog mobiliziranja tisuća ljudi, naprosto zato jer će drukčije mode i neki novi ukusi istisnuti stare melodije. No, apsolutno mi je nezamislivo da će ikada svanuti dan u kojemu tipičnog Dalmatinca više nećemo zamišljati kao klona Miše Kovača iz dana ponosa i slave, dakle, iz sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Kada bi se to čudo ipak dogodilo, to bi moglo značiti samo jedno: da Dalmacija kakva je nekad bila više ne postoji, da je od nje ostalo samo ime.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....