Premda pojam autofikcije jasno sugerira dva značenjska sloja, svi ga mi refleksno doživljavamo kao beletriziranu ispovijest, naime, kao onu vrstu teksta u kojemu je dokumentarnost lagano zamagljena digresijama i omekšana prisnim tonom izravnog obraćanja čitatelju.
Fikcije, dakle, ima, ali malo, samo u mjeri u kojoj autor/ica žele sačuvati dijelove svoje intime, što će reći da im mašta služi kako sebe i svoj svijet ne bi do kraja izložili publici.
Da su stvari kudikamo kompliciranije odnosno nijansiranije, svjedoči novi roman Semezdina Mehmedinovića „Kuća za pisanje“. Glavni junak opet je autor čiju bi biografiju svaki njegov prilježni čitatelj – a takvih, bogami, ima u vrlo lijepome broju – s lakoćom mogao skicirati.
Zagazio je u sedmo desetljeće, proživio i preživio koješta, u širokom rasponu od jednoga rata do najmanje dvije bolesti. Nakon dvadesetak godina života u Americi, vratio se doma, u Sarajevo, ali još uvijek pokušava – i uspijeva! – živjeti na dvije stolice/kontinenta, jer je čovjek s dvije prošlosti.
Kao ‘ovjerena kopija‘
Barem koliko sa živima, on je u dijalogu i s mrtvima, piscima čijim se knjigama vraća. Postoji i treća kategorija njegovih sugovornika, oni su također autori, pretežno književni, ali i filmski, nikad se nisu osobno upoznali, što, naravno, nije dovoljan razlog da im se životi ne bi prepleli, jer se knjige i filmovi mogu usijecati kudikamo dublje u naše misli i osjećaje od svakodnevnih susreta i iskustava.
Tako će mu, primjerice, jedan nominalni neznanac, iranski redatelj Abbas Kiarostami, autor filma „Ovjerena kopija“, pomoći da pronađe svoje mjesto u svijetu ili je bolje reći da osvijesti kako ga nema: „Postupak kojim je u priči postavljena egzistencijalna drama na neki čudan način otkriva mi vlastitu životnu zbunjenost. Osjećaj izmještenosti iz vlastitog života i zbunjenost koja potom slijedi: jesam li u svom životu, ili nisam? Neprestano sam kao u tuđem snu. Možda to dolazi s idejom nepostojanja jednog, stvarnog mjesta kojemu pripadaš? I tamo i ovdje. Tako se osjećam. Živim kao neimenovano ja u vlastitoj priči. Samome sebi kao ‘ovjerena kopija‘.“
Eto nas, dakle, iznova u skoro pa familijarno bliskom svijetu. Sve je isto, osim što baš i nije, jer ovaj put pripovjedač nije oženjeni otac odraslog sina, nego samac koji iz davno ugašene veze ima kćer koja je rođena, odrasla i živi u Americi. Njihov odnos obilježen je stalnim napetostima, a za to postoje barem dva ozbiljna razloga.
Dok je ona odrastala, on je bio pretežno odsutan iz njezina života, što ga čini krivim po svim točkama, doduše, nenapisane optužnice. Sad je konačno tu ili barem pokušava biti, jer boravi na dvjema oceanom udaljenim adresama, ali ih odvajaju nesukladna, generacijski oblikovana iskustva.
Onaj emocionalni prostor...
Udaljenost među njima kćer pokušava premostiti izgradnjom vrtne kućice u kojoj će otac moći na miru čitati i pisati, biti u isti mah zajedno s njom, ali i sam sa sobom. Taj će projekt piscu do kraja rasvijetliti odgovor na pitanje kamo (i kome) pripada:
„I šta je onda meni dom? Iskreno, on se više ne odnosi na arhitektonsku sliku kuće, jer više na svijetu ne postoji dom u kojemu se osjećam domaćim i za koji vezujem osjećaj pripadnosti. Meni je dom onaj emocionalni prostor koji se otvara u odnosu s bliskim ljudima. Njihovo prisustvo u mojoj stvarnosti je moja kuća.
Sarina ideja da me udomi u malu kolibu za pisanje meni je važna upravo zbog intimnog prostora koji se otvara između nas dvoje dok se kuća bude gradila. Taj prostor je moja kuća. Drugim riječima, kuća je meni u jeziku. Jezik je moja autonomna zona u koju se sklanjam.“
Samo kćeri nema
Izgradnja kućice dokumentirana je fotografijama na kojima se vide različite faze toga skromnog projekta. Osim jednog od onih tipičnih američkih meštara koji pile i blanjaju opremljeni opasačem iz kojeg viri priručni alat, na slikama je i pisac. Samo kćeri nema, jer je ona autorova fikcija. Ili ipak nije?
I tu se otprilike vraćamo na početak. Istinitost (bilo kojeg) književnog teksta, nije pitanje mjere u kojoj je on sravnjen sa stvarnošću, nego autorova umijeća da vas uvjeri kako je svaki njegov redak neporecivo autentičan i točan. A s tim Semezdin Mehmedinović nikad nije imao ni najmanjih problema, on čitatelje s lakoćom osvaja, a oni ga još lakše posvajaju, pa u njegovim refleksijama o (ne)pripadanju, krhkosti identiteta, minskom polju roditeljstva, pamćenju kao nekoj vrsti emocionalne ucjene te koječemu drugom mogu nazrijeti i komadić sebe, odnosno ista ona pitanja koja i njih zaokupljaju, samo što ih nisu kadri tako precizno i moćno artikulirati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....