Pročitao sam mnogo ljubavnih izjava knjizi i književnosti, ali moram priznati da me se nijedna nije dojmila kao ova: „Naš odred napao je njemački bataljun. Bacili smo se u jarke. U jednom sam trenutku bio u iskušenju da nastavim čitati dok su nas pod paljbom držali prikovane. Tog sam dana lakše ranjen. Poanta je da mi se ta knjiga vrzmala po mislima čak i pod prilično jakom vatrom, toliko je bila zanimljiva. Krajnje neobično, jer nikad nisam kročio u knjižnicu West Pointa osim po zapovijedi, ali mi se ta knjiga svidjela.“
Iz konteksta vam je jasno kako se radi o ispovijesti američkog časnika u Drugom svjetskom ratu. Libar koji ga je do te mjere obuzeo da je i pod neprijateljskom vatrom pomišljao da nastavi s čitanjem, jest roman „Jedno drvo raste u Brooklynu“, autorice Bessy Smith.
Čitanje nam nisu mogli oduzeti
A tu žudnju osjetio je na normandijskoj plaži 6. lipnja 1944., dakle, u jeku Dana D. Svi ste gledali „Spašavanje vojnika Ryana“ i imate barem okvirnu predodžbu o razmjerima užasa koji je tamo dočekao savezničke snage. Unatoč svemu, pa i činjenici da je kao časnik bio izravno odgovoran za živote vojnika kojima je zapovijedao, njegove su misli iz paklenog kotla u kojemu su se svi zajedno našli, bludjele preko oceana u mirnodopski New York.
Samo za nijansu manje dojmljivo jest svjedočanstvo poručnika Roberta Keeja čiji je avion oboren iznad Njemačke, pa je u logoru Stalag Luft VIII proveo pune tri godine. Svoje iskustvo ovako je opisao: „Ne bismo preživjeli bez knjiga. Predstavljale su nam jedinu pouzdanu potporu, jedinu pravu utjehu. Kad je hrane bilo malo, kada je odjeća bila oskudna, barake prenapučene i ledene, a vijesti loše, uvijek smo imali knjige. Čitanje je predstavljalo zadovoljstvo koje nam, poput sna, nisu mogli oduzeti. S golemom se toplinom sjećam knjiga koje sam tada pročitao.“
Ovim dvjema ispovijestima svaki bi nastavnik književnosti trebao započeti prvo predavanje u novoj školskoj godini. Možda bi se njegovi pretežno nezainteresirani učenici počešali po tjemenu, pa odlučili dati knjigama šansu. Valjda u njima ima nekog vraga kad jedni ističu da su im spasile život, a drugi priznaju kako su zbog njih zamalo izgubili glavu.
U početku uvijek bijaše riječ
Ova dva dojmljiva svjedočanstva prenosim vam ljubaznošću Andrewa Pettegreeja, uglednog britanskog povjesničara rođenog 1957., kojemu je ovih dana u prijevodu Marina Popovića i nakladi Petrinih knjiga, objavljena monografija „Knjige u ratu: Knjižnice i čitatelji u vremenima sukoba“. Pravo je čudo da se nitko prije njega nije sjetio napisati tako ambiciozan i akribičan libar koji bi se bavio ulogom i usudom literature u velikim oružanim okršajima koji su preoblikovali povijest.
Naime, govorimo li o ratovima, mirne duše možemo kazati kako u početku uvijek bijaše riječ. Veliki planovi o pokoravanju svijeta prvo su postojali kao književne činjenice, da bi tek kasnije postali političke odnosno vojne. Sjetite sa samo Hitlerove programatske papazjanije pod naslovom „Mein Kampf“. K tome, svi viđeniji protagonisti velikih ratova bili su vrlo entuzijastični čitatelji.
Josif Visarionovič Staljin u svome je kremaljskom stanu i dači u okolici Moskve imao zbirku od petnaest tisuća knjiga. Da mu one nisu služile kao puka dekoracija, svjedoči činjenica da se na marginama velikog broja sačuvanih svezaka mogu vidjeti komentari koje je ispisivao. Njegov maršal Georgij Žukov bio je još i veći librofil, dao si je stan tapecirati s ukupno dvadeset tisuća naslova. Nadalje, Mao Ce Tung prvo je bio knjižničar, a onda je postao autor najtiražnijeg libra u povijesti: njegova „Mala crvena knjiga“ otisnuta je u halucinogenoj nakladi od milijardu primjeraka i prevedena na pedesetak jezika.
Dirljiva posveta magiji
Samo ljudi koji su se zaklinjali u knjige mogli su dati veliki doprinos njihovom uništavanju i zatiranju. Svaki oružani sukob širokog zamaha uvijek je, među ostalim, ako ne i prije svega, borba protiv kulture odnosno pamćenja zajednice koju se želi pokoriti ili zbrisati. Tome aksiomu, srećom, vrijedi i obrat: topovi, tenkovi i avioni nisu dovoljni da bi se netko obranio. Knjige nisu ni kacige ni bunkeri, ali svejedno mogu spašavati živote.
Protagonisti zamašne studije Andrewa Pettegreeja su ideolozi, propagandisti, cenzori, špijuni, pljačkaši, knjižničari, izdavači, autori, čitatelji... prebogati ansambl osebujnih karaktera koji su u svakome ratu bili posijani na širokome potezu od rovova na prvoj crti bojišnice do duboke pozadine, a svakome od njih libri su iz nekog razloga bili važni.
Osim što je na jednome mjestu okupio prebogatu riznicu zapanjujućih podataka o delikatnoj dinamici odnosa između literature i rata, autor je napisao i neku vrstu dirljive posvete magiji čitanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....