Neobična je datost da je Split u historiografiji hrvatske književnosti dao više pisaca negoli što su ti prozaici dali romana – (o) Splitu.
Grad koji je sam po sebi već i pjesma i slika – i po svojoj više nego heterogenoj povijesti, ali i po još razvedenijoj arhitekturi kojoj je jedan kraj arhitrava duboko ukorijenjen u antičkom klesadurstvu, a drugi preko mletačkih bastiona i austro-ugarskih zdanja i riva prenesen do jučerašnjice u kojoj su velovaroški, manuški i luški težaci i ribari s Matejuške i Šperuna vještinom gradnje suhozida s malo zemlje i vapna kao jedinog veziva mimo Zemljine sile teže podizali svoje kućerke i bunje, konobe i kužine – postigao je da njegov urbanitet u samoj srčici centro storico postane ljupki mediteranski topos sa svim najljepšim obilježjima koja jedna takva destinacija mora imati u sebi, želi li reprezentirati vizuru i kulturu sredozemne ereditadi.
Splitski pisci kao da su bili poput slanih srdela u važu pod kargom provincijalnosti, pa su pošto-poto htjeli se dokazati svojim djelom koje će biti korespondentno s onima što se ostvaruju u metropolitanskim, odnosno onim sredinama što gravitiraju glavnom gradu, ili barem u njemu objavljuju svoja djela: bilo u agramerskim izdavačkim kućama, bilo u purgerskim nakladnicima novina. Najviše, pak, za Split kao temu književnih izazova ponudio je vrsni pisac koji nije u njemu živio, ali je u njemu rođen, i, na neki svoj nutarnji podražaj ipak ga osjeća i doživljava svojim, ne pristajući na to da se u njemu osjeća kao gost.
Njegovo ime je – Veljko Barbieri. I, rođen je usve šetemanu dana nakon blagdana svetoga Duje (14. V. 1950.), što opet može biti i nekakvo duhovno tvorivo što će fluidnošću djelovanja u njemu razgorjeti plam i ostaviti trajno tinjajući žar za znatiželju pri istraživanju tema, motiva i mitova, vezanih za svaki zakutak u prostoru i fugu na voltima unutar Dioklecijanove palače.
Iako njegov dalmatinski zavičaj nije kampanilistički ubiciran na jedno mjesto i u jednu te istu ishodišnu točku, nego je on policentričan i raspačan na kopneni topos Makarsku i inzularni lokus Hvar, ovaj je rođeni Splićanin nakon inicijacijskih obrazovnih godina u podbiokovskom gradiću osnovnu školu i klasičnu gimnaziju završio u Zagrebu, gdje će potom studirati filozofiju, španjolski jezik i arheologiju.
Zagrijavanje za najveću uspješnicu
Još kao mlad momak usudit će se Barbieri biti profesionalni pisac, pa će već 1972. godine objaviti svoj prvijenac, kratkodahi roman "Priča o gospodinu Zaku". Tada se regrutirao kao najmlađi od svih fantastičara što će obilježiti prozna desetljeća preda sobom (Z. Majdak, A. Majetić i B. Glumac, te P. Pavličić i G. Tribuson). Još će malo novelističkim kresivom brusiti svoje pero u potrazi za vlastitim idiolekatskim narativnim diskursom, pa će objaviti zanimljiv roman "Zatvor od oleandrova lišća" (1977.) – po kojem će desetljeće kasnije Lordan Zafranović snimiti film "Haloa – praznik kurvi" (1988.) – a onda će na postulatima tzv. negativne utopije lansirati u književnu orbitu i knjigu "Trojanski konj" (1980.).
Sve je to bilo nekovrsno zagrijavanje za najveću uspješnicu, roman "Epitaf carskog gurmana" (1983.), koji će se na listi domaćih nam istotipskih djela naći na prvom mjestu po broju tiskanih i prodanih primjeraka (čak 200.000)! U njemu se progovara o slavnom gurmanu i bonkuloviću, sibaritskom epikurejcu Gabiusu Apiciusu, u kojem je Barbieri posadio klicu za niz romana što će ih napisati više desetljeća nakon toga.
I, fokusiravši se u tom remek-djelu na individualnu sudbinu u kolopletu kolektivnih zbivanja, opet je pisac prošao brusom po oštrici sječiva uz pomoć kojega će izrezati i izdupsti romansiranu tvorevinu svojega antropomorfno-personificiranoga prvog stavka "Splitskog triptiha": portretnu knjigu "Split – roman starog grada" (1997.).
Drugi stavak ticat će se osobe Dioklecijana u istoimenom romanu (2006.), koji će doživjeti i svoju preimenovanu proširenu varijantu: "Ja Dioklo Jupitrov sin" (2008.). Kao kakav glazbeni rondo, na rečenu će se literarnu triforu najposlije nadozidati i najposljedniji Barbierijev roman "Sfinga" (2019.), nadsvodeći time kamenom zaglavnim, svojevrsnim "šerajem", potpunu liniju svoje spalatinske knjiške tripelnosti.
Kod dalmatinskih pisaca razvijena je svojevrsna projektna konsupstancijalnost trilogičnosti u prozi, što smo mogli vidjeti u "Splitskoj trilogiji" Živka Jeličića (Ljetnih večeri, Šašava luna i Balada o kostima), odnosno "Jadranskoj trilogiji" Nedjeljka Fabrija (Vježbanje života, Berenikina kosa i Triemeron).
Ma, za razliku od Jeličića čija je rečenica gusta i teško prohodna, a romani obuhvaćaju i više od 1000 vrlo hermetičnih stranica; drukčiji od Fabrija kod kojega je uz lijepi starinski stil ipak vidljiv i povremeno odrvenjeli zastoj historiološke naravi, obrastao korjenitim žiljem obiteljskih lozâ; kod Barbierija je dominantna suptilna protočnost pripovjedačke geste, uz pomoć koje on poput kakvog ljepoduha-zavodnika decentnom pjesničkošću časti čitatelja iznimno lirskim štivom.
Da, čitavi "Splitski triptih", a poglavito roman "Sfinga", imbazdan je uzvišenim modusom naracije s obilježenošću navlastitom svetopisamskom tekstu i biblijskom stilu, ali bez aorista i imperfekta, kao i kakve artificijelno-larpurlartističke kićenosti. Zato i jest "Sfinga" ispjevana, a ne tobože "napisana", i, sastoji se od 12 pjevanja, a ne poglavlja: plus jedan najavni proemij i odjavni postludij.
I, ovaj se roman, odnosno njegova pjevanja, mogu čitati i naglas, i to u ritmu i intonaciji novozavjetnih epistola i evanđelja. A mogu se baš i doslovce pjevati, muškim glasovima popova glagoljaša u oratorijima unutar samostanskih zidina, čiji rudimenti i danas odzvanjaju dalmatinskim crkvama i kalama za korizmenih i inih procesijâ u čast Bogočovjeku i Uskrslome. E, nije li Isukrst, eno, baš na pola puta između misirskih sfingâ i nas danas?
Diskretna erotika
Solilokvij sfinge iz Barbierijeva laboratorija kosi se sa šutljivošću na koju smo (k)od nje svikli (ili su nas tako naučili); dočim, pisac je opet personificirao svoj mrtvi subjekt i zarazio ga vlastitom, vrlo dinamičnom verbalnom razgovorljivošću. Sjajan je izbor i slikâ i riječi kojima se skriptor služi.
Na jednom mjestu bit će "tijelo od štavljene kože", mumificirano tijelo faraona, a na drugom "poplava u stegnu i trbuhu", što asocira na još starije postdiluvijalne stratume vremena, kad su starozavjetni mudraci i proroci ispisivali svoje elegične jeremijade, jobovske tužbalice i prozbene psalme, čime su nadahnjivali židovske pjesnike na brutalne slike u lakrimoznim svojim kinasima.
No, Barbieriju je bliža "Pjesma nad pjesmama", nujna amorozna tvorevina, iz koje uzima često rabljenu riječ "roditeljica", te je nadograđuje neologizmom "svemajka". Novotvorenice i oživljenice unijet će i dodatni šarm u ionako predivan piščev jezik: obogotvoren, očovječen, podvođe, usjajiti, zagroblje, skoroteča, posvojče, onoćati, omaglica…
Dakako, diskretne erotike i karece neće usfaliti u Barbierija, pa će nakon što će žena cijelu noć otirati "sjeme umjesto znoja", ona lakonski konstatirati: "Ovo je bila samo požuda i nužda", potvrđujući drevnu latinsku sentenciju – "Omne animal post coitum triste, nisi mulier gallusque"…
Kao što se "kujba" ugradi na vrh kamene vapnenice prije no što se stane ložiti oganj u njoj na putu do vapna, kao što se "kapin" spusti na vrh kotla u lambiku prije no što mošt uzavre na tihoj vatri i krene teći destilat mlade rakije, takorekuć špirita, kapanjem iz paralelnog kotla sa serpentinastom cijevi u sebi, jednako je tako i Veljko Barbieri romanom "Sfinga" nadozidao i nadogradio svoju antičku romanesknu trilogiju o Splitu, obujmivši u jedno sve svoje dojakošnje literarno iskustvo: i fantastičarstvo, s kojim je i počeo; i antiku, koja premrežuje sve njegove afinitete; i erotiku, koja latentno proviruje iz svakoga njegovog djela, a koja je svoju apoteozu bila doživjela penjanjem na zrenik u romanu "Odisejev erotikon"…
Jest, roman "Sfinga" pohvala je pripovjedačkom umijeću i pohvala – čitatelju! Pohvala u kojoj čitatelj nije usputni prolaznik, zrcalo u kojem se ogleda pisac, već je i sâm štilac akter koji dovršava književnikovu misiju: onako kako dirigent izvedbom dovrši zamisao što ju je notirao kompozitor. I koja se ostvari tek kad odzvoni, kad je slušatelj, čuvši je, i dovrši.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....