Britanski je imperij tijekom stoljeća širenja i kolonijalne dominacije prikupio tisuće kulturnih dragulja iz cijeloga svijeta – ali mnoge od njih nije “prikupio”, nego oteo u ratovima, invazijama i pod prijetnjom sile, a danas ih odbija vratiti zemljama iz kojih potječu. Istodobno, britanske institucije i dalje tvrde da su artefakti zakonito stečeni prema tadašnjim pravilima, pa se u muzejskim dvoranama vodi tihi, ali žestok rat oko pitanja vlasništva, kolonijalne baštine i moralne odgovornosti.
UKRALI IZ GRČKE...
U središtu te rasprave stoje čuvene skulpture s Partenona, takozvani Elginovi mramori, odneseni iz Atene početkom 19. stoljeća, kada je Grčka još bila pod osmanskom vlašću. Britanska strana desetljećima tvrdi da ih je diplomat lord Elgin “legalno” dobio uz sultanovu dozvolu, dok Grčka inzistira na tome da se radilo o devastaciji nacionalne svetinje u uvjetima stranog imperijalnog nadzora te da se ne može govoriti o slobodnom pristanku. Za Atenu povrat skulptura nije samo kulturno, nego i identitetsko pitanje – one su dio žive baštine, a ne dekor za tuđi muzej.
UKRALI IZ BENINA...
Sličnu priču pričaju i o povratku beninskih bronca iz današnje Nigerije, kompleksnih brončanih skulptura i reljefa koji su nastali u moćnom kraljevstvu Benin. Njemačka je pristala vratiti te "maske" i skulpture.
Beninske su bronce 1897. doslovno opljačkane tijekom britanske invazije na grad Benin – vojnici su nakon krvave ekspedicije sustavno iznosili sve što je imalo umjetničku i materijalnu vrijednost. Danas se stotine tih djela nalaze u Londonu, Berlinu i drugim europskim muzejima, dok Nigerija desetljećima traži njihovu restituciju, nazivajući ih dokazom nasilne kolonizacije i kulturnog razaranja. Dok pojedine institucije najavljuju “dugoročne posudbe” ili simbolične povrate, ključni dio nasljeđa Benina i dalje stoji iza stakla u dalekim metropolama.
UKRALI IZ GANE...
Gana ima svoju verziju iste priče: asantski kraljevski nakit i regalije zaplijenjeni su tijekom ratova u 19. stoljeću, kada su britanske trupe rušile lokalne prijestolnice i prisvajale zlato. Za Asante, ti zlatni predmeti nisu samo luksuzni ukrasi, nego simboli suvereniteta, kraljevske vlasti i duhovne povezanosti zajednice. Dio je u novije vrijeme vraćen u obliku posudbe ili privremenih izložbi, no jezgra zbirke ostaje u britanskim zbirkama – još jedan podsjetnik na to da su kolonijalni ratovi završili, ali borba za kulturno nasljeđe traje.
UKRALI S USKRŠNJEG OTOKA...
Na drugom kraju svijeta, stanovnici Rapa Nuija, Uskršnjeg otoka, već više od stoljeća traže povrat monumentalne kamene figure moai odnesene 1868. godine. Jedan od tih kipova, umjesto da stoji na svetom tlu otoka, već 150 godina čuva ulaz britanskog muzeja, pretvoren u egzotičnu atrakciju za turiste. Lokalni vođe i zajednice upozoravaju na to da kip nije samo skulptura, nego dio živoga duhovnog krajolika njihova otoka, i da je njegova prisutnost u Londonu nastavak kolonijalne logike u kojoj se tuđe svetinje pretvaraju u dekor za imperijalni ponos.
UKRALI IZ INDIJE...
Indija je možda najdramatičniji primjer: od osobnog oružja Tipu Sultana, koji je poginuo boreći se protiv Britanaca 1799., do dijamanta Koh‑i‑Noor u britanskoj kraljevskoj kruni. Tipuova sablja i prsten oteti su nakon njegove smrti i završili su kao trofeji pobjedničke sile, da bi kasnije postali muzejski eksponati koji pričaju priču pobjednika, a ne borca otpora. Koh‑i‑Noor, jedan od najpoznatijih dijamanata na svijetu, prešao je iz indijskih vladarskih riznica u britanski posjed sredinom 19. stoljeća, u kontekstu kolonijalnog širenja i prisilnih ugovora s lokalnim vladarima. Danas blista u kruni, ali za mnoge je simbol eksploatacije: Indija, Pakistan i druge zemlje regije ističu da takvo “dobivanje” ne može biti moralno legitimirano, bez obzira na tadašnje formalne dokumente.
UKRALI IZ ETIOPIJE
Uz te dragulje, u britanskim zbirkama nalazimo i blago Maqdala iz Etiopije (pogledajte ga OVDJE), zaplijenjeno nakon vojne ekspedicije 1868. Riječ je o svetim knjigama, liturgijskim predmetima, krunama i križevima koji su bili dio vjerskog središta Etiopske crkve, a danas su razasuti po različitim muzejima i privatnim zbirkama u Ujedinjenom Kraljevstvu. Etiopija godinama poziva na povrat, naglašavajući da se ne radi o običnim predmetima, nego o sakralnim simbolima koji bi trebali biti u domovini, a ne u vitrinama dalekih muzeja. Svaki zahtjev za restituciju otvara staru ranu: podsjeća na to da su se svete stvari nekoć iznosile kao ratni plijen.
UKRALI IZ EGIPTA...
Egipat ima svoj slučaj koji je postao gotovo sinonim rasprave o kolonijalnom muzealizmu – kamenu ploču poznatu kao Rosettski kamen. Nakon Napoleonova poraza artefakt je završio u britanskim rukama i više od 200 godina nalazi se u Londonu. Britanska strana ponosi se činjenicom da je kamen pomogao razbiti šifru hijeroglifa, dok Egipat ističe da je riječ o temeljnome dokumentu njihove civilizacije koji bi trebao biti u egipatskom, a ne britanskom muzeju. Kairo je više puta službeno zatražio povrat, no odgovori se svode na argumente o “sigurnom čuvanju”, “globalnom pristupu” i pravnim zaprekama u britanskom zakonu o muzejima.
ARGUMENTI JEDNE I DRUGE STRANE
Britanski muzeji i država iznova ponavljaju nekoliko ključnih argumenata: da su predmeti stečeni u skladu s tadašnjim zakonima i običajima, da su u Londonu bolje zaštićeni od ratova, nestabilnosti ili loših uvjeta, te da im globalna izloženost u velikim muzejima daje univerzalni, a ne isključivo lokalni karakter. Često se spominje i ideja “svjetskog muzeja”, institucije koja navodno pripada cijelom čovječanstvu, pa samim time nije “britanska”, nego zajednička, i nema obvezu vraćanja nacionalnim državama. U praksi, ti argumenti služe kao štit: zaobilaze moralno pitanje kako je nešto dospjelo u zbirku i tko je u trenutku uzimanja imao pravo odlučivanja o sudbini tih predmeta.
Nasuprot tome, zemlje iz kojih blago potječe – od Grčke i Egipta do Nigerije, Etiopije, Gane i Indije – naglašavaju da pravna forma 19. stoljeća ne može sakriti činjenicu da je o svemu odlučivala imperijalna sila. One tvrde da se “pristanak” lokalnih vladara često dobivao pod prijetnjom sile, u situaciji neravnopravnog odnosa, te da je riječ o povijesnim nepravdama koje zahtijevaju ispravak, baš kao što se ispravljaju i druge kolonijalne traume. Za te države povrat artefakata nije samo povrat kamenja, zlata i dragulja, nego čin priznanja da je nekadašnji imperij prekoračio granice moralnog. Sve u svemu, vitrine britanskih muzeja ne prikazuju samo ljepotu tuđe i ukradene svjetske umjetnosti, nego i kartu moći: gdje je imperij nekoć vladao i što je odatle ponio sa sobom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....