Svima je poznato da se svijet knjige dijeli na onaj prije izuma tiskarskoga stroja i onaj nakon njega. Johannes Gutenberg napravio je takoreći pravu "revoluciju“, izumivši 1440. godine tiskarski stroj s pomičnim dijelovima. Godine 1454. ili 1455. dovršio je svoj prvi i najglasovitiji tipografski rad – tiskanje Biblije na latinskom jeziku u 2 stupca po 42 retka, poznata i kao "četrdesetdvoredna Biblija“. Dotad su se, kao što se zna, knjige prepisivale. Gutenbergov tiskarski stroj omogućio je neviđeno širenje znanja onodobnom humanističkom Europom, utrvši put daljnjem civilizacijskom napretku našega kontinenta te je u renesansi započelo doba masovne komunikacije koje je trajno promijenilo strukturu društva.
No i naši glagoljaši nisu nimalo kaskali za tehnološkom revolucijom svojega doba. Samo 9 godina nakon prvoga rimskog misala na latinici i latinskom jeziku, koji je bio objavljen 1474. godine, hrvatski su glagoljaši 22. veljače 1483. godine dovršili tiskanje prve hrvatske knjige – "Misal po zakonu rimskoga dvora“, odnosno Ⰿⰹⱄⰰⰾⱏ ⱂⱁ ⰸⰰⰽⱁⱀⱆ ⱃⰹⰿⱄⰽⱁⰳⰰ ⰴⰲⱁⱃⰰ. Kao što se vidi iz izvornoga naslova, riječ je o liturgijskoj knjizi na glagoljici i hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku. Važnost te knjige nemjerljiva je, i to zbog nekolikoga razloga. Ponajprije, to je prva hrvatska tiskana knjiga, to je najstarija knjiga tiskana na glagoljici i prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima i na latinskom jeziku, što svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovici 15. stoljeća koji su aktivno sudjelovali u onodobnoj tehnološkoj i humanističkoj intelektualnoj revoluciji, no čuvajući istodobno svoju samobitnost.
Nadalje, time je hrvatski narod ušao u novi Gutenbergov svijet tiskarstva. To iznimno i važno postignuće koje dugujemo našim marljivim hrvatskim glagoljašima. Ujedno je ovdje riječ i o prvoj hrvatskoj i slavenskoj inkunabuli – inkunabule su knjige tiskane u razdoblju od 1455. do 1500. – koja je tiskana i na papiru i na pergamentu. Taj hrvatski Prvotisak, kako se još naziva, tiskan je dvobojno, crvenom i crnom tintom (u 15. stoljeću bio je to vrlo složen i skup postupak), na 220 listova, dvostupčano, po 36 redaka u svakom stupcu. Rukopisni "Misal kneza Novaka“ iz 1368. godine bio mu je glavnim tekstnim predloškom, iako je još nekoliko rukopisnih hrvatskih glagoljskih misala također služilo kao predlošci, jer uvijek starija pismenost prethodi novoj. Važnost glagoljice i glagoljaša važan su za još jedan hrvatski prvijenac, a riječ je o Marulićevoj "Juditi“, koja je također dijelom nastala na temeljima ove starije glagoljaške pismenosti, o čemu više možete pročitati OVDJE .
Iako znamo točan nadnevak dovršetka tiskanja "Misala po rimskome dvoru“, ne zna se točno gdje je otisnut. Isprva se mislilo da je tiskan u Mletcima, odnosno u Veneciji, s obzirom na to da je Venecija bila središtem onodobnoga europskoga tiskarstva, ali u današnje doba prevladalo je stajalište kako je "Misal“ tiskan na hrvatskome tlu. Ugledni poznavatelj i povjesničar knjige Zvonimir Kulundžić zaslužan je za tezu da je u Kosinju bila tiskara koja je otisnula "Misal“. U svojoj knjizi "Kosinj – Izvorište hrvatske tiskane riječi“ Ivan Mance obradio je svu dostupnu građu glede kosinjske tiskare te je dodatno pozicionirao Kosinj kao mjesto prve tiskare u Hrvata i mjesto tiskanja "Misala“. Noviji izvori ističu da je ovaj veliki pothvat financirao plemić Anž (Ivan) VIII. Frankapan Brinjski, dok je za tehničku izvedbu i pripremu slova zaslužan Ambroz Kacitić, prvi hrvatski tiskar.
Osim najčešće navedenih Mletaka i Kosinja, druga mjesta koja se navode kao mjesta tiskanja "Misala“ su Izola i Roč u Istri te stari grad Modruš u Lici. Usprkos nesigurnosti glede točnoga mjesta tiskanja i tiskare, znanstveni izvori potvrđuju da "ostaje činjenica da je to jedna od najljepših tiskanih inkunabula uopće.“ Tako smo se "Misalom po zakonu rimskoga dvora“ uspjeli pridružiti malobrojnim europskim narodima koji imaju vlastite inkunabule, k tomu mi Hrvati imamo liturgijsku knjigu na vlastitom pismu i jeziku, kada to pravo od Svete Stolicu drugi narodi nisu imali, već su ga stekli tek nakon Drugoga vatikanskoga koncila (1962. – 1965.) Povlasticu da se u liturgiji služimo hrvatskom verzijom crkvenoslavenskoga jezika i glagoljicom, mi smo kao narod dobili još u doba pape Inocenta IV. koji je tu povlasticu potvrdio u dva navrata – 1248. i 1252. godine.
Drugo izdanje "Misala“ tiskao je je Blaž Baromić u Senjskoj tiskari 1494., zatim je novo izdanje napravio fra Pavao Modrušanin u Mletcima 1528., a treće izdanje bilo je izdanje biskupa Šimuna Kožičića u 1530. u Rijeci. Važnost "Misala“ uočena je u 19. stoljeću, a njegov pretisak objavljen je 1971. godine. Prvi je put tako „Misal“ bio predstavljen široj hrvatskoj javnosti tim faksimilnim izdanjem. Taj pretisak sadrži i studije "Misala“ od najvrsnijih onodobnih hrvatskih stručnjaka glede jezikoslovlja i glagoljaštva.
Prigodom 540. godišnjice tiskanja "Misala po zakonu rimskoga dvora“, Staroslavenski institut, "Mozaik knjiga“ te Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu objavili su 2023. godine novo faksimilno izdanje "Misala“ te prvi put zajedno sa cjelovitim latiničnim prijeslovom glagoljskoga izvornika, uz znanstveno-stručne priloge hrvatskih jezikoslovaca. Ovo luksuzno faksimilno izdanje prve hrvatske tiskane knjige u 3 sveska, čija je cijena na mrežnoj stranici "Mozak knjige“ vrtoglavih 1589,49 € – sva su rasprodana! – predstavljeno je 22. veljače 2023. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, na dan kada NSK slavi svoj dan, a ujedno je to i Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva koji je Hrvatski sabor proglasio 2019. godine.
Tako su na taj dan simbolički objedinjene najbitnije sastavnice kulture hrvatske tiskane riječi, od njezinih najranijih početaka pa sve do naših dana, no i hrvatske kulturne povijesti kao takve. Simboličnost toga trenutka upotpunila je posveta najnovijega izdanja upravo hrvatskim glagoljašima, "na čiju se pisanu riječ stoljećima oslanjao naš puk i plemić te na čijim čvrstim ramenima i mi danas stojimo“, piše u posveti, te su ga priređivači predali novo izdanje "onima koji danas stvaraju glagoljašku uljudbu i njeguju je.“ Akademik Mateo Žagar istaknuo je da je vrijednost „Misala“ upravo u tomu što je otisnut "na glagoljici, s tako lijepim, skladnim i odmjerenim slovima, koja nikad poslije nisu bila ponovljena“, dodavši da je riječ o "svojevrsnom labuđem pijevu hrvatskoga glagoljaštva“, koje je čuvalo našu bašćinu, ali ne kaskajući za tehnološkim inovacijama svojega doba, čime su se glagoljaši, ti "djedovi hrvatske književnosti“, dokazali, ne samo kao baštinici hrvatske kulture i hrvatskoga jezika, već i kao njezini marljivi unaprjeditelji, idući ukorak s vremenom, no čuvajući naslijeđe naših časnih predšasnika koji su, kao što se i u ovom slučaju vidi, sastavnim i živim dijelom europske uljudbe, kojoj smo dali prvu slavensku inkunabulu i prvi spjev na narodnom slavenskom jeziku – Marulićevu "Juditu“, o kojoj možete više pročitati OVDJE. Trebamo, dakle, kao narod, biti ponosni na svoja kulturna postignuća.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....