Tranziciju u redove redatelja izveo je i mladi glumac Harris Dickinson. Znate ga po ulogama u filmovima “Trokut tuge”, “King’s Man: Početak”, “Čelična kandža” i posebno “Požuda” ili “Babygirl” s Nicole Kidman. Dickinson je započeo (“Štakori s plaže”) i nastavio karijeru (“Matthias i Maxine”, “Buntovnica”) igrajući u niskobudžetnim nezavisnim festivalskim/autorskim ostvarenjima u odnosu na hollywoodsku komercijalu, pa je bilo donekle očekivano da takav bude i njegov redateljski prvijenac, premijerno prikazan na 78. izdanju festivala u Cannesu, a kod nas na ZFF-u.
Ono što baš i nije bilo očekivano jest zrelost kojom je Dickinson pristupio režiji “Derišta” (“Urchin”). Iako glumac nema još ni 30 godina (r. 1996.), on režira kao da mu je barem 40-ak, koliko je bilo Robertu Redfordu kad je debitirao kao redatelj s “Običnim ljudima”. Nema Dickinson ni toliku glumačku filmografiju iza sebe, tj. filmsko iskustvo; prvu veću ulogu odigrao je 2017., ali radio je s redateljima poput Elize Hittman, Rubena Östlunda, Seana Durkina i Stevea McQueen.
Kao što se u glumi nametnuo kao jedan od magnetičnih i uzbudljivih mladih glumaca koje treba držati na oku, Dickinson se takav nameće i iza kamere. Pohvalno je što Dickinson nije razmetljiv kao redatelj i ne ukrašava film pretjeranim stilizacijama, za razliku od, recimo, šest godina starije Kristen Stewart koja je imala bombastični, “showy” pristup na prvijencu “Kronologija vode”, također prikazanom na 78. Cannesu, a zauzdao je i ego.
Glavnu ulogu nije dodijelio sebi, kao što mnogi u sličnim situacijama naprave, već malo poznatom Franku Dillaneu (Tom Riddle u “Harryju Potteru i Princu miješane krvi”). Preuzeo je samo epizodnu ulogu ovisnika i to u “5 do 12”, nakon što je otpao prvoplanirani glumac.
Na taj način Dickinson se mogao više posvetiti režiji i to se vidi. Čini se da je Dickinson u malom prstu ima prvake oporog britanskog “kitchen sink” realizma poput Kena Loacha i Mikea Leigha, a osjetan je i utjecaj sinematičnih američkih nezavisnjaka,
od Hittmanice do Seana Bakera.
“Derište” je režirano na zlatnoj sredini između ta dva pola dok prati putešestvije beskućnika i ovisnika Mikea nakon što bude pušten na uvjetnu slobodu zbog krađe i nanošenja ozlijeda čovjeku koji mu je kupio sendič i htio pomoći. Cijeli vrijeme nad Mikeom visi pitanje hoće li pokleknuti dok dobiva priliku za povratak u društvo (radi kao kuhar pa smetlar), bijeg od demona prošlosti i kakvo-takvo iskupljenje, čak i romansu s kolegicom Andreom (Megan Northam).
Jer, Mike je nepredvidljiv kao i sam film koji prema glavnom liku pokazuje suosjećajnost, ali ne toliko da bi “Urchin” prerastao u melodramu. Film je emotivno sirov, režiran promišljeno i bez uljepšavanja, neovisno o povremenom posezanju za nečim nalik stilizaciji pa i pronalasku filmske magije u običnim životnim situacijama.
Pamtljive su scene (nadrogiranog) posjeta umjetničkoj galeriji ili “karaoke” pjevanja pjesme “Whole Again” Atomic Kitten, zahvaljujući Dickinsonu i Josée Deshaies, kućnoj direktorici fotografije Bertranda Bonella (“Zvijer”) koja hvata sve boje društveno-ekonomskog spektra s naglaskom na one beskućničke. Osim što je talentiran glumac, Dickinson pokazuje jednak ili čak veći talent za režiju. S nestrpljenjem treba iščekivati njegov redateljski drugijenac.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....