Odjeci pucnja iz puške u vremenu i prostoru pokreću priču “Babela” (2006.), završnog dijela izvrsne trilogije smrti redatelja Alejandra Gonzalesa Inarritua i scenarista Guillerma Arriage, započete s “Pasjom ljubavi” i nastavljene s “21 gram”. Ispalo je da su prethodni filmovi bili samo Inarrituovo i Arriagino zagrijavanje za epsko uprizorenje njihove mikrodramske poetike na svjetskoj, “world cinema” pozornici i najambiciozniju “short cuts” dramu u povijesti, ambiciozniju i od “Kratkih rezova” i “Magnolije”.
Ambiciozni “Babel” potencira nelinearnu, a isprepletenu strukturu priče “Amorres Perros” i “21 Grams” s naracijom i likovima povezanim koncima (tragične) sudbine, preuzimajući stilske odlike mjesta/kinematografija gdje se radnja odvija (lavovski posao snimatelja Rodriga Prieta), šireći priču iz Meksika, odnosno Amerike, na cijeli svijet i istražujući reperkusije lančane reakcije, efekta mreškanja, leptirova učinka. Leptir koji maše krilima na jednom kraju svijeta može potencijalno izazvati tornado na drugom.
U ovom slučaju leptir je metak i film prati posljedice njegova ispaljivanja iz puške. Jedan Marokanac dobio je pušku od japanskog lovca i prodao je susjedu u selu da može njome rastjerati šakale od blaga. Pušku su za igru uzeli njegovi sinovi (Boubker Ait El Caid, Said Tarchani) i mlađi je s velike udaljenosti ispalio metak u smjeru autobusa, pogodio i ranio Amerikanku Susan (Cate Blanchett) koja je sa suprugom Richardom (Brad Pitt) u turističkom posjetu Maroku.
Multinarativan, multijezičan i multikarakteran film prati i likove udaljene tisućama kilometara od marokanskog sela – Ameliju (za Oscara zasluženo nominirana Adriana Barraza), meksičku dadilju američkog bračnog para koja, nakon neuspjelog pronalaska zamjene, prelazi granicu s njihovom djecom (mala Elle Fanning, Nathan Gamble) i svojim nećakom Santiagom (Gael García Bernal) kako bi nazočila sinovu vjenčanju, te japanskog lovca Yasujira (Kōji Yakusho) i njegovu gluhu kćerku Chieko (izvanredna oskarovska nominentica Rinko Kikuchi) u Tokiju, otuđene nakon samoubojstva supruge/majke.
Metak u zrak, na vjenčanju, ispali i Santiago, ali srećom nikog ne pogađa, dovoljan je onaj kobni i simbolični iz Maroka. Simbolični jer brak Susan i Richarda već je bio pokošen hicem otuđenja i nekomunikacije nakon smrti njihova novorođenčeta otprije nekoliko godina, što otkriva njezina suza koja joj sramežljivo bježi iz oka kad postavi pitanje “Zašto smo ovdje?”.
Susan i Richard postali su stranci jedno drugome i to je potencirano time da su u stranoj zemlji i ne znaju lokalni jezik. Strankinja je i Amelia, ilegalna radnica, a japanska tinejdžerica se osjeća usamljeno i izolirano zbog gluhoće. Otuđenost, nemogućnost komunikacije, usamljenost, (ne)povezanost i krhkost života ključne su teme “Babela” koji četiri mikrodrame uzdiže na makrorazinu i superiorniji je slično koncipiranom, približno vršnjačkom “short cuts” filmu “Fatalna nesreća”, tako da je nevjerojatno da je od sedam nominacija osvojio samo Oscara za glazbu.
Inspiriran gradnjom Babilonske kule, tj. tornja do neba, iz Knjige postanka 11:1-9 (“Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je raspršio po svoj zemlji...”), Inarritu je teme prebacio u svijet nakon 11. 9. 2001. godine. TV vijesti, koje u tokijskom stanu gleda i Chieko da povezanost likova bude veća, javljaju da je “neki terorist ubio američkog turista”.
Richard se naizgled ponaša kao tipični Amerikanac u inozemstvu, ne samo zabrinuti suprug, koji misli da mu sve pripada (zahtijeva helikopter itd.), a Ameliju na američkoj granici “teroriziraju” policajci, što posljedično dovodi do Santiagova bijega i ostavljanja dadilje i klinaca u pustinji, budeći novi strah kod gledatelja, kao da već ne strepimo za druge likove na rubu smrti i/li propasti.
Inarritu je kritičan prema tome, no “Babel” je zasigurno namijenio polariziranom post-9/11 svijetu ne bi li apelirao na globalno zajedništvo i empatiju. “Babel” se pojavio u pravom političkom, ali i kinematografskom trenutku, u vrijeme velikog uspona tzv. festivalskih filmova i sve većeg otvaranja publike prema njima. Film je bio moćan i relevantan 2006., kad je, nakon Cannesa, hrvatsku premijeru imao u sklopu STFF-a u kinu “Karaman”, a 2026. je još i moćniji i relevantniji za retrospektivno gledanje u splitskoj “Kinoteci”.
Svijet nakon pandemije, također obilježen terorizmom, kao i imigracijom, razjedinjeniji je nego ikad, ljudi su diskonektirani unatoč konekciji preko interneta i društvenih mreža, pretežno lišeni empatije i nesvjesni posljedica kakve mogu izazvati ispaljujući “online” komentare poput hitaca, iako iz njihovih “statusa” tiho vrišti očajnička potreba za konekcijom kao kod Chieko.
U jednoj sceni filma bolni vrisak Susan montažno je utišan rezom na gluhu Chieko koja perfektno utjelovljuje modernu usamljenost. Chieko je akterica najnezaboravnijih scena, režiranih na granici usamljeničke melankolije Sofije Coppole (“Lost In Translation”) i tinejdžerskog egzistencijalizma Hirokazua Kore-ede (“Nobody Knows”).
Ljuljanje na ljuljački u usporenom pokretu i noćni izlazak, sagledan dijelom iz Chiekine senzorne perspektive, bez tona, s glasnim bljeskovima klupskih svjetala, savršeni su primjeri čiste filmske magije i zapanjujuće režije, iskazane i u sceni kad marokanska braća prkose vjetru na uzvisini. Japanska priča reflektira film, ali i cijeli “short cuts” žanr s noćnom panoramom Tokija i tisućama upaljenih svjetala. Iza svakog osvijetljenog prozora kriju se neke druge priče o povezanosti čovjeka sa svijetom poput ovih iz “Babela”. *****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....