Sad me vidiš, sad me ne vidiš: našao se na krivom mjestu tijekom eksperimenta koji je pošao po zlu i počeo - nestajati

Odrekao se naizgled John Carpenter ”Memoara nevidljivog čovjeka” (“Memoirs Of an Invisible Man”, 1992.) gledajući po tome da je to jedini redateljev film nakon prvijenca “Tamna zvijezda” koji se otvara bez njegova imena i prezimena iznad naslova. Znači, u uvodnoj špici “Memoara nevidljivog čovjeka” nećete vidjeti ono famozno John Carpenter’s “Memoirs Of an Invisible Man”.

Carpenter nije kompletan autor ovog projekta, u smislu da je naposao scenarij, skladao glazbu itd., kao kod većine svojih filmova. Štoviše, on je uletio kao zamjena za Ivana Reitmana (“Istjerivači duhova”) koji je realno bio pristaliji za verziju romana iz pera H.F. Sainta iz 1987., ne H.G. Wellsa iz 1897. godine.

Naime, “Memoari nevidljivog čovjeka” načelno su zamišljeni kao blockbusterska SF komedija po mjeri Chevyja Chasea, ali i film koji bi komičarsku megazvijezdu osamdesetih pokazao u drukčijem, nešto ozbiljnijem svjetlu, otprilike kao što je to bio “Beskrajni dan” u slučaju Billa Murrayja.

Režiser horora i komičar poznat po liku Clarka Griswolda doista su krajnje suprotnosti i neobična kombinacija, što se u neujednačenom filmu osjeti. Ipak, Carpenter se subverzivno okušao i u drugim žanrovima, akcijama poput “Bijega iz New Yorka”, romantičnom SF-u “Čovjek sa zvijezde” i fantazijskoj akcijsko-borilačkoj komediji “Velika gužva u Kineskoj četvrti”.

To se također vidi u filmu koji je najsličniji “Big Trouble In Little China” koliko je transžanrovski nastrojen i još pristupačniji široj publici. Ima, dakle, nešto carpenterovsko i u “Memoirs Of an Invisible Man”. Iza kamere stoji redatelj koji čuva cijelu američku kinematografiju u malom prstu i film je frankensteinovski spoj žanrova.

Istovremeno, “Memoari nevidljivog čovjeka” su “hi-tech” SF, chevychaseovska komedija, nemoguća romansa, avantura..., a Carpenterovi utjecaji sežu od tvrdokuhanog noira “Na mjestu mrtav” (“voiceover” naracija, sprječavanje vlastite smrti) i špijunskog akcijskog trilera “Sjever-sjeverozapad” (motiv običnog čovjeka u nebičnoj situaciji i bijegu od progonitelja) do Universalovih filmova o čudovištima poput Mumije (lik obavijen zavojima).

U ovom filmu noirovski protagonist, Chaseov burzovni analitičar Nick Halloway, nije bolestan (ili otrovan kao junak “D.O.A.”) nego nevidljiv, u “stanju molekularnog fluksa” kad se nađe kao krivi čovjek na krivom mjestu tijekom eksperimenta koji polazi po zlu u istraživačkim laboratorijima korporacije “Magnascopic”, povezane s vladom. CIA-ovac Singleton (Stephen Tobolowsky) opiše situaciju “Nije ono što je, ono je što nije”.

Dio zgrade nestaje i izgleda kao da ju je projicirao postmoderni arhitekt, a sa njom i Nick koji želi “svoje molekule natrag” dok ga, kao prozirnu verziju “North by Northwest” Caryja Granta, goni tajni operativac Jenkins (Sam Neill) s ekipom opasanom oružjem i termalnim vizirima kako bi uposlio njegovu nevidljivost jer “ima savršen profil za špijuniranje; bio je nevidljiv prije nego što je postao nevidljiv”, bez obitelji i stalne veze, iako se zaljubljuje u Alice (Daryl Hannah).

Film najslabije funkcionira kao komedija za šire mase, s Chaseom kako traljavo jede kinesku hranu, izvodi fizičku komiku a la “Vikend s Berniejem”, maskira se u tamnoputog taksista u afričkoj odori i tome slično. “Memoirs Of an Invisible Man” želi potvrditi da je Chase “funny guy”, ali i da “ima smisla za dramu”, što je Carpenteru puno zanimljivije i time se bavi nakon što udovolji prohtjevima studija.

Svakako, ako Chase nije najednom postao dramski glumac, Carpenter mu je dao priliku da se pokaže u drugom svjetlu s obzirom na filozofske, egzistencijalne i romantične elemente njegova lika. “Da si slijepa, bili bismo savršen par”, našali se Halloway u razgovoru s Alice.

Šalu na stranu, Halloway se u filmu pita “Što ako isparim u ništa?”, propituje postoji li uopće i govori da je izgubio sve osim duše dok je Carpenteru nevidljivost povod da se dotakne usamljenosti, identiteta, otuđenosti i samog postojanja. Postoji li Halloway ako ga nitko ne vidi? Može li ostvariti vezu s Alice, odnosno ako je ljubav slijepa, može li biti i nevidljiva?

Zbog svega navedenoga, s mišlju na parafrazu Descartesove filozofske izreke “Vidljiv sam, dakle postojim”, Halloway se ušuškava u odjeću od glave do pete ili zavoje, a Alice mu uz pomoć šminke nacrta obrise lica (“Imaš opet lice”). Vizualni efekti su još uvijek izvanredni i kreativni.

Šalica kave, telefonska slušalica i pištolj koji “vise” u zraku, napuhivanje balona žvakaće gume, joggiranje nevidljivog Hallowayja po pješčanoj plaži, igranje tenisa, skidanje odjeće dio po dio u bijegu, dim u plućima prilikom pušenja cigarete... samo su neki od pamtljivih trenutaka filma koji na trenutke izgleda kao poligon za efekte. Najpamtljiviji je poljubac na kiši, sigurno nadahnjujuć za slične kišne momente u “Daredevilu” i “Blade Runneru 2049”, čime Carpenter doziva romantiku vlastitog “Starmana”.

Ironično je da je baš “Memoirs Of an Invisible Man” označio silaznu putanju Carpentera i Chasea u “A” produkciji s obzirom da se junak, vidljiv samo u obrisima, boji da će “ispariti u ništa”, nestati iz postojanja kao takvog. No, film kojeg se malo tko sjeća zaslužuje biti “vidljiv” i razlikuje se od svega u njihovoj filmografiji, ali i ostalih modernih “Invisible Man” uradaka poput “Čovjeka bez tijela” i “Nevidljivog čovjeka”. Nije ono što je, ono je što nije. *** ½