Franka je u stanu pokojne bake zatekla ilegalnog stanara Antu: ljubav se događa, no mladi Dalmatinac krije mračnu stranu

Potpora HAVC-a izostala je za film “Nisam takva” Zvonimira Munivrane. Ipak, film koji je započeo produkciju prije nekoliko godina uspio je biti kompletiran početkom 2025. unatoč financijskim izazovima. Imao je svjetsku premijeru na Sofia Film Festivalu u ožujku pod engleskim naslovom “Hallway To Nowhere” i sad je, nakon festivalske odbijenice s Pule, napokon stigao barem u limitiranu kinodistribuciju, tjedan dana nakon “Žena, luđaka i malo dobrih pedera” Ivana Salaja.

“Žene, luđaci i malo dobrih pedera” i “Nisam takva” različiti su filmovi, ali povezuje ih Romina Tonković, kao i to da odudaraju od tipologije domaće kinematografije svojom urbanom suvremenošću i angažmanom (mladih) glumaca koje ne gledamo često na velikom ekranu (tu su i Tara Thaller i Stipe Jelaska).

Munivrana se filmaški kalio producirajući “Posljednju volju” i “Djecu jeseni”, a za potonji film je napisao i scenarij. “Nisam takva” njegov je dugometražni prvijenac nakon kratkiša “Milijun” i on ga pozicionira kao (za naše pojmove nesvakidašnji) spoj socijalne drame i psihološkog trilera.

Priča prati 20-godišnju Zagrepčanku Franku (Thaller) nakon što napusti roditeljski dom zbog korumpiranog tatice, “tajkuna koji plaća političare”, te se useli u naslijeđeni stan pokojne bake. Franka se nemalo iznenadi kad tamo zatekne ilegalnog stanara Antu (Jelaska), mladog Dalmatinca razapetog između studija prava i posla redara u noćnom klubu kako bi uzdržavao majku (“na socijali”) i sestru (“ide u srednju”) u Kaštelima. Djevojka se sažali nad mladićem, a međusobna privlačnost napravi svoje i njih dvoje započnu vezu.

Dok se Franka pokušava prebaciti s Verna na Socijalni rad, zapošljava kao konobarica u restoranu i zbližava s kolegicom Stelom (Tonković), koja drži pištolj u ormariću (“Stari je bio u ratu, ostalo mu”), Ante tone sve dublje u mračni polusvijet i postaje utjerivač dugova kad dozna “teška sranja” o svom pokojnom ocu (“davao je mito”), što razara njihovu vezu.

Još svjež od zapažene uloge u “Južini”, Jelaska je dojmljiv kao Ante i izvlači maksimum iz lika koji u vrlo kratkom roku mijenja karakter i od “dobrog dečka” postaje opsesivan i posesivan (“Neću te nikad ostavit, ni ti mene...”), na korak od manijaka iz nekog psihološkog trilera ranih devedesetih, “Neprijatelja u mom krevetu” Josepha Rubena ili ”Policajca bez kontrole” Jonathana Kaplana.

Puno je intrigantnije postavljen odnos Franke sa Stelom koja je uvlači u sumnjive poslove za ekstra-zaradu, možda i seksualno privlači, ali nije razvijen do kraja. Pa opet, da Stipe nije doživio karakternu mijenu u samo par kadrova, film “Nisam takva” ne bi u drugoj polovici iskliznuo iz tranzicijske drame s prepoznatljivim društvenim temama u psihološki triler da bi se pred kraj vratio natrag. A Munivrana taj trilerski segment umije povremeno režirati sa solidnim osjećajem za Frankinu paranoju i klaustrofobiju tijesnoga stana, odnosno prijetnje s druge strane zatvorenih vrata ili ispred njih, kad protagonistica prijeđe prag.

Iz te tijesnosti proizlazi i metafora engleskog naslova “Hodnik za nigdje”. Hodnici za nigdje (u zgradama, ispred šaltera na općini, na fakultetima...) sveprisutni su u filmu lišenom uljepšavanja sive zbilje hrvatske svakodnevice, štoviše prilično pesimistično intoniranom u pogledu budućnosti za mlade u Lijepoj našoj, gdje lako gube ideale, ako su ih uopće mogli i pronaći.

“Zajebi ovu vukojebinu”, ispali Stela koja se planira odseliti iz Hrvatske u Norvešku. Međutim, tračak nade postoji dok je mladih poput Franke, koja je drukčija od okoline i želi postati slobodna, neovisna i promijeniti makar sebe ako već ne može društvo ogrezlo u naslijeđenu korupciju starijih. Naslov “Nisam takva” njezin je “statement”.