U ovoj godini će se, na oko 40 različitih načina, Splićane podsjetiti na dva umjetnička giganta rođena u našem gradu prije 130 godina, jer 2025. godina je proglašena godinom Ive Tijardovića i Jakova Gotovca.
Stoga će na izložbama, radionicama, okruglim stolovima i osobito koncertima biti prilike da se vidi i čuje nešto što je manje poznato o dvojici velikih skladatelja, pored onoga što pravi Splićanin već zna: arija iz ‘Male Floramye‘ ili ‘Spli‘skog akvarela‘, ili kako zvuči Završno kolo iz ‘Ere s onoga svijeta‘.
Jer ima toga još puno, evo, već 5. travnja svi koji žele znati o slikarskom talentu Ive Tijardovića imaju priliku otići na izložbu njegovih radova u Galeriju umjetnina.
Zašto su u istoj godini "stisnuta" dva tako velika skladatelja?
- Maestro Tijardović rođen je 18. rujna 1895., a Jakov Gotovac 11. listopada iste te godine. Hoću reći, da je ravno čudu da je onda mali grad od svega u vr‘ glave 14.000 stanovnika koliko ih je Split imao krajem 19. stoljeća u niti mjesec dana, točnije u 23 dana razlike, dobio dva genijalca koja su obilježila splitsku i hrvatsku glazbenu scenu.
U 200 metara udaljenosti
Ne samo šta su se rodili u 23 dana razlike nego su se obojica rodila na udaljenosti, rekla bih, ne većoj od 200 metara, obojica u Dioklecijanovoj palači unutar koje je živilo najviše 3.000 svita. Gotovac u Bajamontijevoj ulici 5 u Getu - dva ulična broja dalje od spomen-ploče koju su 1992. godine četiri meštra nakon par boca pive učvrstili na krivu fasadu - a Tijardović u istočnim zidinama, u Hrvojevoj ulici, bliže Đardinu nego Rivi.
Puno svita u Splitu više voli Tijardovića, bliži in je, familjarniji, ma će struka reć‘ da je Gotovac nacionalna veličina i najveći hrvatski skladatelj svih vremena. Kako bilo, složit ćemo se u jednome, da je nemoguće zamislit povijest ovog grada i našeg podneblja bez ijednog od njih dvojice i zato im hvala za svaku notu kojom su uljepšali naše živote – kaže koordinatorica svih događanja, Herci Ganza.
A i sam Tijardović u svojim memoarima piše o njihovoj bliskosti, pod naslovom ‘Moj prijatelj Jakov‘:
"Usred Geta bila je oveća kuća prijatelja mog oca Petra Gotovca i mi bismo ih često posjećivali. Tu sam se upoznao s njegovim sinom Jakovom, svojim vršnjakom, i s njime se sprijateljio. S Jakovom je druženje bilo ispunjeno i zabavno, interesi su nam bili nekako zajednički. Konačno sam imao prijatelja. Iako djeca, rado smo zajedno pjevali i uživali u muzici.
Sklonost prema lijepome, imaginaciji i stvaralačkim pokušajima povezivat će nas sve više, iako tada nismo ni slutili da nas to zauvijek usmjeruje i "utapa" u umjetnost kojoj ćemo se poslije obojica posvetiti.
Naravno, nismo se lišavali ni svih ostalih radosti djetinjstva, nestašluka i zabavnih dječjih igara, dapače. Imao je Jakov kumu koja se zvala Čudina, a mnogo je voljela djecu. Kod nje je Jakov imao raznih igračaka, a među ostalim čak i jedan mali oltar s tabernakulom i sakramentom u njemu, kandelaberima na kojima su se mogle paliti svijeće a bilo je i malo zvono.
Tu smo se zabavljali i igrali na kanonika, kirigina i noncula, odnosno na popa i pratioca mu. Oko prve dvije funkcije nije bilo velikih nesporazuma ali nonculo nitko nije htio biti.
Splitska dota od nota
Kad smo poodrasli, osnovali smo svoj prvi đački orkestar s vršnjacima Demarchijem, Bepom Gotovcem (Jakovljevim rođakom), Jordanom (Đordom) Matošićem, Slavkom Piattonijem, Vlahom Paljetkom i drugima. Kasnije smo taj orkestar pretvorili u bolji i veći, simfonijski. Tu su već počeli naši prvi skladateljski i dirigentski pokušaji. Muzika nas je nepovratno zarobila..." – piše Tijardović početkom 20. stoljeća.
Bilo je dakle suđeno, sve je vodilo tome da im Split posveti zajedničku godinu, nazvanu "Splitska dota od nota".
Što ćemo onda vidjeti i čuti?
Tijardovićev glazbeni igrokaz ‘Avantura u Šangaju‘ iz 1937. godine koji dirigent Hari Zlodre i redatelj Ivan Leo Lemo postavljaju polovicom svibnja na pozornicu Koncertne dvorane čije je ime upravo "Ivo Tijardović". Istovremeno, toga dana Hrvatsko društvo skadatelja, čiji je prvi predsjednik bio Ivo Tijardović, proslavlja 80 godina postojanja.
Splitsko ljeto ove će godine 14. srpnja otvoriti opera koja nikada u cjelosti nije izvedena, prvi put ikada u Splitu se postavlja Tijardovićev ‘Dioklecijan‘, o životu rimskog cara i utemeljitelja grada, nastala 1969. godine.
U ljetnom kinu Bačvice 19. srpnja Simfonijski orkestar HRT održat će koncert, uz projekciju filmova, Tijardovićeve filmske glazbe.
Uz redovne izvedbe ‘Male Floramye‘ i ‘Spli‘skog akvarela‘ u kazalištu, priprema se knjiga splitskih libreta Tijardovićevih opereta, a tu je još i čitav niz glazbenih, plesnih i scenskih radionica za učenike, pa i tiskanje slikovnice za najmlađi uzrast Splićana.
Gotovčeva ‘Dubravka‘
- Najveći smisao svega ovoga je da upoznamo što veći broj ljudi sa našom baštinom koja je izuzetna na svim umjetničkim poljima. Kad smo radili ‘Smojinu godinu‘ uključili smo sve generacije, i za svaku pripremili programe. Tako je i sada, Glazbena mladež će raditi osam različitih radionica za djecu od vrtićke dobi do studentske generacije.
Jer, ako mi to djeci ne približimo, sve to skupa nema smisla. Ovo nije elitistički projekt, gdje ćemo na svakom kulturnom događanju skupiti 100 ili 200 sugrađana koji prate ta događanja. Dapače, nama je želja da raznovrsnošću uključimo sve generacije i stanovnike šireg područja.
A očekujemo da će biti odjeka i širom Hrvatske, kao što su se u ‘Smojinoj godini‘ razmjenjivale predstave sa zagrebačkim kazalištima, a na otocima se prikazivali filmovi – kaže Herci Ganza.
Kad je riječ o Jakovu Gotovcu, izložba njemu u čast moći će se u Sveučilišnoj knjižnici vidjeti od 25. travnja, a polovicom svibnja otvara se na Pujankama njegov spomenik i to vrlo originalnog izgleda.
Umjetnička akademija u Splitu pripremit će Gotovčevu pastoralnu igru ‘Dubravka‘, režirat će Goran Golovko, orkestar pripremiti Hari Zlodre, zbor Sara Dodig Baučić, a dirigirat će Veton Marevci.
Planira se razmjena predstava sa zagrebačkim HNK, pa će Splićani moći pogledati Gotovčevu opernu jednočinku ‘Stanac‘ prema Držićevoj komediji ‘Novela o Stancu‘, a Zagrepčanima bi se prikazala ‘Mila Gojsalić‘ splitskog HNK.
Nepoznati detalji o najvećem
‘Ero‘ po običaju ide na ‘Splitskom ljetu‘, Vokalni ansambl ‘Sv. Blaž‘ u Hrvatskom domu planira koncert Gotovčevih ‘Koleda‘ i ‘Pjesama iz Dalmacije‘, a razmišlja se da se dogodine u veljači postavi Tijardovićeva ‘Kraljica lopte‘...
Bogato je raznim kulturnim događajima, a da bi se čitavoj priči dodao malo intimniji, familijarniji "touch", uključeni su i članovi obitelji Tijardović i Gotovac, koji su se u vrijeme splitskog Festivala pripovjedanja prisjetili uglednih umjetnika, ali iz malo drugačijeg kuta, iz kućnog ambijenta.
Jakova Gotovca prisjetio se njegov unuk Orlan Mirković, sin najmlađe mu kćeri Ranke, koji nije krenuo umjetničkim putem poput djeda već je stekao respektabilnu karijeru kao cybersecurity manager među ostalim i u ‘Ericssonu Nikola Tesla‘, a živio je u Aucklandu na Novom Zelandu gdje mu sada žive kćeri. Predaje studentima Tehničkog veleučilišta u Zagrebu.
- Moja majka, otac, sestra i ja smo se nakon što je "deda" ostao sam doselili k njemu u Zagreb, a živjeli smo u Zadru. Bio sam mali, i prvo što sam napravio, došao sam do "dede" i sjeo u susjednu fotelju. Njegova soba me zadivila, u njoj je najvažnije mjesto zauzimao veliki polukoncertni klavir, a on je ispred njega sjedio u svojoj centralnoj fotelji.
Sjedeći uz njega, slušao sam kako svirucka na klaviru, jer kada je prestao dirigirati vrijeme je više provodio po stanu, revidirao svoja djela, sam pisao za njih aranžmane. Primao goste i razgovarao s ljudima. "Deda" je bio izuzetan u komponiranju ali najviše od svega je volio dirigiranje, scenski nastup.
‘Deda je uvijek bio kontra‘
Zapamtio sam neke njegove primjedbe, a ako sam nešto ponio od njega, to je da je bio "uvijek kontra". Sjećam se njegovih razgovora s jednim župnikom, nekih njegovih i očevih tajnih priča oko politike, uvijek je bio kontra.
Prestao je pušiti oko svoje 65 godine, moj otac je pušio ‘Drinu‘ i govorio je da kad bi u kutiji falilo dvije cigarete da ih je " uzela Ranka", a ako fali pola kutije onda je sumnjao na "dedu".
Moja sestra koja je talentirana pjevačica i ja smo kao djeca provodili dobro vrijeme u tom stanu, oko "dede" i s familijom. Jedan od velikih događaja koje sam obožavao bio je kad bi teta Pina, "dedina" sestra Jozica Nedoklan, rođena Gotovac, jednom godišnje slala paket poslastica. Tu je bilo nugata, kroštula, svega. Uživali smo.
Nisam nikada doživio Split kao grad, nisam tu živio, ali ta kutija... - uzdahnuo je unuk Jakova Gotovca, prisjećajući se života sa, mnogi bi rekli - najvećim hrvatskim skladateljem svih vremena, koji je umro 1982. godine.
Tijardović kroz oči nećaka
A Ive Tijardovića, najsvestranijeg čovjeka od teatra kojeg smo imali, skladatelja za scenu, koncertni podij i film, pisca libreta i prevodioca, dirigenta, kostimografa, scenografa, likovnjaka, prisjetio se njegov nećak - nagrađivani filmski i kazališni redatelj, profesor filmske i televizijske režije u Zagrebu, Branko Ivanda.
Porijekom je iz stare splitske kazališne familije: njegov djed Branko Kovačić bio je jedan od legendarnih šjor Bepa Pegule iz ‘Male Floramye‘, djedov nećak Nikša Kovačić bio je intendant splitskog Narodnog kazališta, a njegov sin Vasja Kovačić poznati splitski, nažalost prerano preminuli, glumac.
A u obitelj Ive Tijardovića završio je preko udaje svoje tete Nile za poznatog skladatelja, a s njima je i živio na početku svojih zagrebačkih studentskih dana. Na četvrtom katu zgrade na uglu Preobraženske ulice i Ilice, gdje je Tijardović živio od završetka Drugog svjetskog rata do kraja života, 1976. godine.
- Počet ću od početka: u Matošićevoj ulici s brojem 6 stanovali su Ante i Marjeta Ivanda, imali su šestero djece, tri kćerke i tri sina, a sedmog su usvojili. Moja teta Nila, Petronila, sestra mog oca, plesala je u baletu kao amater splitskog kazališta, kad je barba Ivo opazio i interesirao se - tko je ona?
Počeli su hodat‘, šetali bi preko Pjace do Rive, a poslije se vjenčali. Došli su ratovi, a kad je ‘45. godine Split oslobođen, išli su u Zagreb. Barba Ivo nije imao stan, sa troje djece, Zvonkom, Ivicom i Marijom, stanovao je u jednoj sobi.
Pa je odlučio da će se vratit‘ u Split, jer je kao svaki Splićanin u Zagrebu, volio Zagreb ali je sanjao Split. Ipak nije, jer slučajno je došao do stana nakon što je na ulici sreo jednog ratnog generala kojeg je poznavao.
On i teta Nila uvijek su mi govorili, kad sam počeo snimati, režirati – "Gdje god putuješ, nikad bez svoje žene". I to je istina, on je putovao u Njemačku ili u Prag kad je radio glazbu za filmove, svuda po premijerama, ali uvijek je teta Nila putovala s njim.
Kako je to mogao s troje djece? Zato jer je s njima živjela teta Blanka, najmlađa očeva sestra, koja je odgajala djecu i uvijek bila s krpom u ruci. "Nemoj je razočarati" – rekao bi barba Ivo – "pusti je da čisti".
On je bio divan! Raspodjelio je svoje vrijeme između familije koju je obožavao, brak mu je bio vrlo čvrst i izuzetan, i kreativnosti. Imao je tako jaki kreativni naboj da bi povremeno utrčao u sobu gdje je imao mali pianino, brzo bi nešto zapisao. Ili crtao.
A i treći dio njegovog života je bio značajan - bio je vrlo društven i genijalan kozer. Zabavljač.
‘I zabije glavu u teću...‘
Nikad nije pričao viceve ali je fantastično interpretirao događaje iz svog života. Na slijedećem kantunu od Preobraženske, uz Ilicu, je bila kavana Corso, gdje sam sjedio sa svojom klapom filmaša, pisaca i slikara, a za drugim stolom je svaki dan dolazio barba Ivo koji je imao svoju klapu. Mi smo ovamo uvijek nešto ozbiljno i vrlo mudro razgovarali, a za njegovim stolom se orio smijeh. Fantastično je zabavljao ljude!
Svaki slobodni trenutak je koristio da on i teta Nila dođu u Split.
Pamtim jednu sliku kad su došli u Split, kao i ja, iz Zagreba. Pitao je moju mater može li mu spremit‘ jedan fini ručak za njegova tri prijatelja i razrednika, za godišnjicu mature, za njih četvero koji su još preživjeli. Neka to bude neki kupus sa suvim mesom, kaštradinom, nešto tako, samo neka bude velika teća.
Mater posudi veliku teću, oni se okupe, njih dva sveučilišna profesora znanosti, jedan akademik i barba Ivo. I dolazi razrednik, mali, simpatični i veličanstveni predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti, Grga Novak. On im je još kao mladi profesor bio razrednik.
Sjeli su za stol, digli poklopac, a Grga kaže – "Dico moja, dignimo se. Oćemo li?" I zabije glavu u teću. "Idemo sad!" – i svi jedu. To je jedna vesela slika koju još uvijek pamtim! – ispričao je ugledni redatelj Branko Ivanda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....