Sva veličina Elvisa Presleyja kao popkulturne ikone, pjevača i izvođača ogleda se u dokumentarnom filmu redatelja Baza Luhrmanna. “EPiC: Elvis Presley In Concert” je izuzetan dokumentarac i efektno se nadovezuje na Luhrmannov film o kralju rock ‘n’ rolla iz 2022. kao nekakav “post scriptum”.
Naime, dokumentarac je fokusiran na raniju fazu Elvisove koncertne rezidenture u Las Vegasu, šljokičastom po mjeri Luhrmannova stila (“Romeo i Julija”, “Moulin Rouge”). Luhrmann je izvanredno koncipirao “EPiC”: restaurirao je i isprepleo dosad neviđene snimke iz koncertnih dokumentarnih filmova “Elvis: That’s The Way It Is” i “Elvis On Tour” (1970., 1972.), pronađene u filmskim trezorima Warners Brosa, zakopanim u podzemnim rudnicima soli u Kansasu.
Snimke u formi naracije prate audiomaterijali iz šezdesetih, konkretno Presleyjev intervju s refleksijama o životu i ljubavi s Priscillom koja biva ovjekovječena s pjesmom “Always On My Mind”. “Mnogo toga je rečeno o meni, ali ne moja strana priče”, govori Elvis. Epski doks donosi njegovu stranu priče koju kralj rock ‘n’ rolla priča kao svojevrsni narator, bez upliva standardnog koncepta s “talking heads” intervjuima meritornih povjesničara, glazbenika, kritičara... da prekinu momentum filma.
“Jeste li zadovoljni slikom o sebi koju ste stvorili? Koliko je slika blizu čovjeku?”, pitaju Presleyja u filmu. “Slika je jedno, a ljudsko biće drugo... Vrlo je teško živjeti u skladu sa slikom, rekao bih to tako”, odgovara Elvis. Dokumentarni film je naizgled samo fokusiran na sliku, ali unutar te slike suptilno se zrcali i čovjek. “Ja sam samo zabavljač, ne mogu o tome govoriti”, proklamira Presley kad ga upitaju bi li se svojevoljno prijavio u vojsku u periodu Vijetnamskog rata.
Drugi dio njegove izjave, “Ne mogu o tome govoriti”, odzvanja poput jeke i pretapa se s koncertnom izvedbom društveno angažirane balade “In The Ghetto” na temu teškog odrastanja i života u manjinskom getu, sugerirajući da je on u pjesmama ipak govorio o naopakom svijetu oko sebe.
U takvim malim-velikim trenucima, a ima ih u dokumentarcu, Luhrmann otkriva drugu, ljudsku stranu Elvisa, najviše u scenama s koncertnih proba i njegovom odnosu s glazbenicima iz izvanrednog pratećeg benda/orkestra, ali i publikom (hranila ga je ljubavlju i energijom na nastupima uživo), osobito ženama koje su padale u nesvijest kad bi zapjevao i pogledao ih, bacale pjevaču grudnjake i iskakale iz prvog reda na pozornicu pokušavajući ga poljubiti, skinuti mu hlače...
Na koncertima je Presley pričao priče, viceve, šalio se na svoj račun (vjerojatno bi se slatko nasmijao na opažanje Christiana Slatera iz pera Quentina Tarantina u “Pravoj romansi”), bio energičan, zgodan i karizmatičan showman, vokalno fantastičan pjevač koji se bez problema šaltao između rocka, bluesa i gospela. Ovaj film ispada poprilično intiman, kao što su Elvisovi koncerti u Las Vegasu i bili.
Gledatelj na velikom ekranu, u kinu s odličnim ozvučenjem, dolazi blizu Presleyju kao nikad prije zahvaljujući Luhrmannovu pristupu i evidentnoj ljubavi prema pjevaču koji je u centru pozornosti (njegov omraženi menadžer “Pukovnik” Tom Parker sveden je na povremeno pojavljivanje na rubu kadra). Elvis je snimljen iz svakog mogućeg kuta, tako da možemo vidjeti zašto je Luhrmann baš odabrao Austina Butlera za glavnu ulogu u spomenutom filmu (Miles Teller bi također bio pogođen izbor).
Osjećaj je blizak hiperrealističnoj hologramskoj rekreaciji Presleyja u “Blade Runneru 2049”, čak i bliskiji – gotovo kao da smo se teleportirali u sedamdesete i našli na samom koncertu legendarnog glazbenika koji je još uvijek bio u naponu pjevačke/koncertne snage, iako se činilo da je njegovo vrijeme prošlo i da su scenu preuzele neke nove glazbene zvijezde.
Pjevač je jedva dočekao da može opet nastupati “live” nakon što su mu istekli ugovori za filmove (koliko je filmičan bio, nije ni čudno da se okušao kao glumac). A u Las Vegasu je Elvis nastupao dvaput dnevno, nekad i triput, ostavljajući dušu na pozornici, kao da mu je svaki koncert zadnji.
Iz nastupa u nastup Presley je sve bolji, ali i znojniji, umorniji i deblji, premda ne doseže još fatalnu kasnu fazu (“fat Elvis”) koja ga je odvela u smrt, no ona se nazire i puni film tugom na rubu suza, unatoč tome što je pjevač bio pun vedrine i života. Koncertne sekvencije su hipnotične i pršte od elektriciteta: Luhrmann pušta mnoge pjesme u punoj dužini tako da se gledatelj može nadiviti Elvisu i njegovoj harmoniji s bendom dok njiše bokovima u karate stavovima i s lakoćom pjeva obrade Beatlesa (“Yesterday”), Simona i Garfunkela (“Bridge Over Troubled Water”), Righteous Brothersa (“You’ve Lost That Lovin’ Feelin’”)...
Gledajući i slušajući kako Presley izvodi “Burning Love” i, napose, emotivnu “Suspicious Minds” čovjek definitivno shvaća što je Mišo Kovač mislio kad je, gostujući kod Aleksandra Stankovića u “Nedjeljom u 2”, izjavio “Onda se pjesma spojila s nebom” prisjećajući se njegova koncerta u “Madison Square Gardenu”. “Epic” podsjeća zašto je Elvis bio to što je bio. *****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....