Hajduk u Beogradu 1985./1986.? Nije ono što mislite, ovo je nešto sasvim drugo, a tu su i Đavoli...

Hajduk u Beogradu 1985./1986.? Nije ono što mislite, ovo je nešto sasvim drugo. Posrijedi je više no solidni srpski film, snimljen prema prvom od devet dijelova serijala za mlade iz pera Gradimira Stojkovića o snalaženju mladog protagonista Gligorija Pecikoze Hajduka (Todor Jovanović) u Beogradu, gdje dolazi sa sela u dobi od 14 godina. Tako, u "Hajduku u Beogradu" nema nijedne nogometne utakmice iz osamdesetih između legendarnog splitskog kluba i nekog beogradskog, "Crvene Zvezde" ili "Partizana".

Nogomet se tek ovlaš spomene, a u par scena igra se košarka. Redatelj Milan Todorović (napravio veliki zaokret spram horora "Zona mrtvih" i "Mamula") znatno je skloniji popkulturnim referencijama u odnosu na sportske. Filmovi, glazba i stripovi ludih i nezaboravnih osamdesetih zgodno su uklopljeni u "Hajduka u Beogradu".

Na zidovima Hajdukove sobe vise plakati prvog "Ramba" i "Flasha Gordona", a vani će kamera nabasati na postere "Vatrenih ulica", "10 minuta do ponoći" i "Ludih godina"/"Žikine dinastije", serijala na čiji novi nastavak mladi odlaze u kino u jednoj sceni.

Mladi kupuju stripove "Zlatne serije" poput "Zagora". Momčilo Bajagić Bajaga (”220 u voltima”), Marina Perazić koja s Nešom Leptirom ulazi u ”sobu 23”, Zana (”Pepito pantalone”, ”Noć u šatoru uzdaha”), Kerber (”Ratne igre”), U škripcu (”Nove godine”)... Čuju se i Đavoli s "Điri, điri", a Neno Belan ima "cameo" pojavljivanje kao DJ u disku. "Kad bi Beograd mogao govoriti, imao bi Bajagin glas", kaže Hajdukov nastavnik u filmu koji (glazbene) referencije na osamdesete zaokružuje i gitarskim solažama s ehom "Top Guna".

Rijetko je kad neki regionalni film imao ovako upečatljiv soundtrack i bio baš ovoliko posvećen osamdesetima, polaznom referentnom točkom zadnjih godina za brojne popkulturne projekte i mlađe generacije ("Stranger Things" itd.). Nostalgija za osamdesetima (priča je smještena u 1985./1986., kad je Jugoslavija bila "prostrano dvorište") pokretačko je gorivo "Hajduka u Beogradu", što ne čudi s obzirom da je to bilo neko toplije, nevinije i humanije vrijeme, za razliku od turbulentnog novog milenija.

Povremeno se poletnom Todoroviću otme i prevelika "idealizacija" pa film djeluje i bajkovito u rekreaciji estetike epohe, iako ne poseže za hiperstilizacijom kao "Glavonja". Opet, to ima smisla ako se film sagleda kao sjećanje starijeg Hajduka (Jadran Malkovich) i Todorovića ("... svijet koji postoji samo u sjećanju..."), odnosno "coming of age movie" sagledan iz perspektive jednog osmaša koji teško da je uočavao političke trzavice oko njega, osim možda da podvornica škole šizi što netko uporno lijepi žvakaće gume na bistu Josipa Broza Tita.

Samim time, odrasli su sporedni likovi, od Hajdukovih roditelja (Dragan Mićanović, Sloboda Mićalović), do nastavnika, tako da se izdvaja samo Ana Lečić kao "razredna". Hajduk i njegova ekipa iz razreda kolo vode, u prvom redu njegova simpatija Vesna (Sofia Trifunović) i štreberica Roberta (Vera Ćetković) koja će izvesti "She‘s All That" transformaciju.

Djetinjstvo, odrastanje, prve ljubavi, uklapanje u novu sredinu, prijateljstvo... ključne su odrednice iznadprosječnog mladenačkog filma, na dobrom tragu divnog "Ljeta kada sam naučila letjeti". Nastavak bi mogao biti još i bolji. Dotad, za kraj, citat koji odaje posvetu klasiku "Ostani uz mene". "Sada shvaćam da nisam nikad imao bolje drugare nego u osmom razredu..." *** ⅔