Hrvatski liječnik: ne vjerujte pompoznim ‘istraživanjima‘ u medijima o ‘čudesnim‘ lijekovima za ovu ili onu bolest

Liječnik Igor Berecki za Bug piše o jendoj jako zanimljivoj temi.

Naime, svake se godine u medijima pojavi barem nekoliko članaka s bombastičnim naslovima poput "Novi spoj iz biljke ubija rak!", "Kemijski sastojak iz jogurta uništava tumorske stanice!" ili "Prirodni ekstrakt topi stanice raka gušterače u laboratoriju!". Takvi naslovi redovito izazovu valove oduševljenja, podjela na društvenim mrežama i komentara o tome kako farmaceutska industrija to sigurno neće dopustiti. No što se zaista skriva iza takvih navoda? I zašto većina tih otkrića nikada ne stigne do lijekova?

Za početak, valja razumjeti osnovnu razliku između dvije faze istraživanja: in vitro i in vivo. Kada se kaže da neki spoj "ubija stanice raka", skoro uvijek se misli na in vitro istraživanja – eksperimente provedene izvan živog organizma, na stanicama uzgojenim u staklenim laboratorijskim posudama. Otud i latinski naziv za takve pokuse: "in vitro" znači "u staklu". 

U takvim uvjetima moguće je manipulirati visokim koncentracijama pokusne tvari, izravno izlagati stanice spojevima i promatrati učinak bez utjecaja metabolizma, imunološkog sustava i farmakokinetike. No ono što u laboratorijsdkoj staklenoj posudici (žargonski nazvanoj "petrijevka"; njezin izumitelj je bio njemački mikrobiolog Julius Petri) djeluje kao čudesan otrov za tumor, u živom biću vrlo često izgubi svoju moć – ili postane toksično ili neprobavljivo ili jednostavno - nedjelotvorno. Zato većina otkrića koja ubiju rak in vitro nikada ne prođe ni prvu stepenicu prema realnoj terapiji, piše Berecki. Njegov cijeli tekst možete pročitati OVDJE. 

Pojasnimo: Mnoge supstance koje u laboratoriju djeluju kao otrov za rak često se pokažu neučinkovitima ili toksičnima u stvarnom tijelu. Stoga većina tih „revolucionarnih“ otkrića nikada ne pređe iz laboratorija do kliničke prakse. Primjeri su ekstrakt fermentirane stevije i derivat resveratrola iz crnog vina, koji su ubijali stanice raka in vitro, ali nisu prošli testove na životinjama ili dalje ispitivanje. Sličnu sudbinu dijele brojne druge tvari koje se „proslave“ bombastičnim naslovima, ali nestanu kad treba pokazati djelotvornost u živom organizmu.

Velik problem predstavljaju neponovljivost i nereproducibilnost rezultata. Mnoge „probojne“ laboratorijske studije se ne uspijevaju ponoviti u drugim laboratorijima, pa ostanu samo privremena nada. Mediji i PR odjeli znanstvenih institucija svojim brzopletim objavama dodatno šire dezinformacije, često bez detalja o metodologiji i ograničenjima istraživanja. Koncept in vitro treba razlikovati od stvarne terapije: nešto što uništi stanice raka izvan organizma ne znači da je korisno ili sigurno za liječenje ljudi.

Takvo senzacionalističko izvještavanje može stvoriti lažnu nadu među oboljelima, skrenuti pažnju s provjerenih terapija i potaknuti okretanje alternativnim, često neučinkovitim tretmanima. Znanost je spor proces koji zahtijeva brojne provjere i ponavljanja, pa se rezultati laboratorijskih eksperimenata trebaju komunicirati oprezno i odgovorno, bez stvaranja nerealnih očekivanja među pacijentima.