U povijesnim knjigama Katoličke crkve ime Nikole Tavelića upisano je zlatnim slovima – kao prvog kanoniziranog hrvatskog sveca, franjevca i misionara koji je svojom smrću zapečatio vjeru i ljudsko dostojanstvo u jednom od najnemirnijih razdoblja europskog srednjeg vijeka. Njegov je život bio isprepleten s putovanjima, propovijedanjem i, naposljetku, mučeništvom koje je simbol hrabrosti i žrtve za vjeru.
Korijeni i rani život
Nikola Tavelić rodio se oko 1340. godine u Šibeniku, u uglednoj plemićkoj obitelji Tavelića. Djetinjstvo i mladost proveo je u skladu s duhom vremena, u okolini kojom su dominirali knezovi Šubići, u čijem je središtu – Bribiru – kasnije stupio u Franjevački red. Njegovo redovničko zvanje oblikovalo se pod snažnim utjecajem duha svetog Franje Asiškoga, jednostavnosti i predanja Bogu. U Zadru ili Splitu studirao je teologiju i filozofiju, a nakon ređenja za svećenika oko 1365. godine, bio je poslan u Bosnu, tadašnje misijsko područje gdje su franjevci pokušavali približiti katoličku vjeru bogumilima i raskolnicima koji su se udaljili od Rima.
Bosanski misionar i obraćanje nevjernika
Bosna 14. stoljeća bila je zemlja duhovne razjedinjenosti i vjerskih napetosti. Tavelić se ondje zadržao punih dvanaest godina, obilazeći sela, propovijedajući i ispovijedajući, često riskirajući život zbog svoje misije. Povijesni zapisi navode kako su franjevci pod vodstvom vikara fra Bartula Alverenskog, potaknuti papom Grgurom XI., obratili više od 50.000 bogumila. Tavelićev primjer bio je uzor njegovoj zajednici: neustrašiv, ponizan i blažen u svojem poslanju. Njegovo djelovanje u Bosni smatralo se čudom diplomacije i milosrđa, jer nije propovijedao silom, nego vjerom i primjerom.
Jeruzalemska misija i mučeništvo
Godine 1384. Nikola je s trojicom subraće — fra Deodatom iz Narbonne (Francuska), fra Petrom iz Cunea (Italija) i fra Stjepanom iz Kunea — pošao u Svetu Zemlju. U Jeruzalemu su franjevci bili smješteni u samostanu na brdu Sionu, skrbeći za kršćanske hodočasnike i siromahe. Bio je to težak život pod Mamelučkom vlašću, u tada neizvjesnom i opasnom političkom ozračju. No Tavelić je u Jeruzalemu pokazao jednaku revnost kao i u Bosni: poučavao je, pomagao bolesnima i propovijedao evanđelje u srcu islamskog svijeta.
Kako su ga ubili?
Dana 14. studenoga 1391. godine, on i njegova trojica subraće odlučili su javno svjedočiti svoju vjeru – otišli su do kadije u Jeruzalemu, gdje su, u prisutnosti muslimanskog suda, jasno i hrabro izjavili da vjeruju u Isusa Krista kao jedinog Spasitelja svijeta. Nakon što su odbili povući svoje riječi, bili su osuđeni na smrt. Ubijeni su sabljama i spaljeni pred mnoštvom — njihovo mučeništvo postalo je jasan znak hrabrosti i vjernosti u vjeri, ali i primjer dijaloga, jer su u Jeruzalem došli ne s mržnjom, već s ljubavlju prema istini.
Prema povijesnim izvorima i zapisima franjevačkih svjedoka, otvoreno su pred kadijom i mnoštvom muslimana iznijeli kršćansku doktrinu, pozvali na obraćenje i govorili o Kristu kao jedinom Spasitelju.
Kadija je, prema tadašnjim običajima, prvo pokušao nagovoriti Tavelića i družinu da povuku svoje riječi i odreknu se vjere – nudio im je čak zaštitu i život ako bi prešli na islam. Nikola Tavelić i subraća odlučno su odbili prijetnje i ponudu, istaknuvši kako ne mogu zanijekati svoju vjeru. Kadija je potom izdao presudu o njihovoj smrti i predao ih gradskoj vlasti radi izvršenja kazne.
Tri dana su bili mučeni: bez hrane i pića, vješani o grede, tučeni i bičevani. Posljednjeg dana, 14. studenoga 1391., doveli su ih pred narod kod Jaffskih vrata u Jeruzalemu, gdje je rulja po kadijinoj naredbi mačevima sasjekla Tavelića i prijatelje, doslovno ih iskasapivši. Njihova tijela su potom bačena na lomaču i spaljena pred okupljenim mnoštvom, čime je izvršena presuda islamskog suda i potvrđena od građanskih vlasti.
Ime kadije navodi se u franjevačkim izvorima kao "kadija Jeruzalema", ali arapski izvori iz tog vremena ne preciziraju detalje o njegovom osobnom identitetu, što je u skladu s praksom tadašnjih kronika i javnih zapisnika. Zapisi potvrđuju da je presuda bila javna, s odobrenjem državne vlasti (emira iz Gaze), a događanju su svjedočili gvardijan samostana fra Gerard Chelvet i fra Martin iz Šibenika, koji su potom poslali izvještaj papi, crkvenim vlastima i rodnom Šibeniku.
Tko je kadija u islamskom svijetu?
Kadija (arapski qāḍī) bio je sudac u islamskom pravnom sustavu, posebno u državama Osmanskog Carstva i širem muslimanskom svijetu. Njegova osnovna zadaća bila je primjena šerijatskog prava (islamskog vjerskog zakona), no često je bio i ključna osoba za civilna i imovinska pitanja te notar i čuvar javnog reda.
Kadiju je obično postavljao vladar ili viši islamski autoritet, a služio je na lokalnom sudu (kadiluk), riješavajući sporove, provodeći kazne i donoseći presude koje su imale veliku težinu. Bio je odgovoran i za nadzor nad poslovanjem vjerskih zaklada, tržištem i uređenjem javnog života, kao i za protokoliranje carske naredbe i izvještavanje središnje vlasti o važnim događajima u svojoj nadležnosti.
U vrijeme Nikole Tavelića, kadija Jeruzalema bio je posljednji autoritet za pitanja islama, javnog morala, ali i za presude teške naravi poput slučaja kršćanskih misionara koji su “vrijeđali vjeru sultana”. Kadija je tako bio ključna osoba u procesu osude Tavelića i njegovih subraće na smrt, provodeći šerijatsko pravo, no nije poznato njegovo osobno ime iz preživjelih povijesnih izvora.
Kanonizacija i duhovna baština
Nikola Tavelić proglašen je blaženim 1889. godine od pape Leona XIII., a svečano kanoniziran 21. lipnja 1970. godine u bazilici svetog Petra u Rimu, od pape Pavla VI., uz trojicu svojih subraće koje je Crkva priznala svetima. U trenutku proglašenja, u bazilici se orila pjesma “Papa! Hrvati!” — povijesni trenutak za narod koji je kroz stoljeća rađao vjernike, ali još nije imao svog sveca. Danas mu je posvećeno Nacionalno svetište u Šibeniku, njegovo ime nose župe diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a blagdan mu se slavi 14. studenoga, na dan njegova mučeništva.
Svetac dijaloga i svjedočanstva
Sveti Nikola Tavelić nije bio ratnik ni propovjednik mržnje. Njegov život i smrt svjedoče o hrabrosti koja proizlazi iz vjere i ljubavi prema drugome. Papa Pavao VI. nazvao ga je “apostolom dijaloga i svjedokom jedinstva”, a franjevačka tradicija vidi u njemu uzor čovjeka koji svojom jednostavnošću i predanošću pokazuje što znači istinska duhovnost. Na brdu Sionu u Jeruzalemu danas stoji njegova brončana statua — spomen na Hrvata koji je daleko od domovine ostavio trag ne samo u povijesti Crkve, već i u srcima onih koji vjeruju da istinska istina ne poznaje granice ni strah.
Tavelićev život završio je u plamenu, ali njegova poruka ostaje živa: “Tko izgubi život poradi mene, naći će ga.” Mučenička smrt Nikole Tavelića nije samo čin vjerske odanosti, nego i poziv današnjem čovjeku da živi vjeru s istom snagom kojom ju je on jednom svjedočio – vjeru koja spaja narode, ljude i svjetove.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....