Muž joj je odveden na obavijesni razgovor i nije se nikad vratio: ona nije posustajala da djeci omogući normalan život

“Emilia Perez” bila je takoreći zicer na dodjeli Oscara 2025. u kategoriji međunarodnog filma, najvjerojatnija pobjednica. No na koncu se dogodilo iznenađenje. Pobjedu je odnio nedvojbeno superiorniji film Waltera Sallesa “Još sam ovdje” (“Ainda Estou Aqui”/”I’m Still Here”) i ušao u povijest.

Naime, “Još sam ovdje” prvi je brazilski dobitnik Oscara, a već je bio i prvi s nominacijom u (glavnoj) kategoriji najboljeg filma. Brazil je konkurirao za zlatni kipić u nekoliko navrata (recimo, Sallesov “Central Station”), čak i mimo kategorije filma izvan engleskog govornog područja (npr. nominacije za režiju, scenarij, fotografiju i montažu “Božjeg grada” Fernanda Meirellesa), ali nikad ga dosad nije osvojio.

Zanimljivo da je ta čast pripala baš Sallesu, koji je s ovim filmom zatvorio jedan krug. “Glavni kolodvor” predstavio je brazilskog filmaša svijetu krajem devedesetih i otvorio mu vrata međunarodnih produkcija (“Dnevnik s motocikla”) pa i Hollywooda (“Mračne vode”, američki remake japanskog horora).

Međutim, nakon ekranizacije romana Jacka Kerouaca “Na cesti” s plejadom pozatih glumaca (Sam Riley, Garrett Hedlund, Kristen Stewart, Viggo Mortensen), Salles se na neko vrijeme povukao od režije dugometražnih igranih filmova. Točnije, trebalo mu je 12 godina da se vrati. A vratio se sa stilom.

“I’m Still Here” je uz “Central Station” Sallesov najbolji film koji je ovog redatelja i brazilsku kinematografiju vratio u prvi plan. Salles je jednostavno morao ispričati istinitu priču iz Brazila sedamdesetih godina prošlog stoljeća o reperkusijama vojne diktature na jednu obitelj.

Uvod filma je impresivan. Nakon što natpis ispiše ključne smjernice “1970., Brazil pod vojnom diktaturom”, Salles ovjekovječuje pravi pravcati “money shot” s prepoznatljivim vedutama Rio De Janeira snimljenima s mora. Eunice (fenomenalna Fernanda Torres, zasluženo nominirana za Oscara) leškari na površini mora, a njezin spokoj prekida prelet vojnog helikoptera.

Uz to što je hollywoodski atraktivan, kadar je i simboličan za film posvećen svim žrtvama režimskog (zlo)čina, tj. diktature, sugerirajući kako prisutnost vojske unosi nemir među ljude. Jednog dana na vratima Euniceine obitelji pojavit će se naoružani tipovi iz vojske (u civilu) i odvesti njezina supruga, bivšeg zastupnika u parlamentu Rubensa Paivu (Selton Mello), na obavijesni razgovor jer, kao, “mora odgovoriti na pitanja”.

Iako već neko vrijeme nije u politici, to što je bio u radničkoj stranci čini ga sumnjivim, kao i njegovu suprugu, također odvedenu u pritvor s glavom prekrivenom kapuljačom i suočenu s pitanjima je li povezan s komunistima, kovao urote...

Ovo je Eunicein film, dobitna kombinacija političkog trilera, obiteljske drame i karakterne studije koja od 1970. preko 1996. do 2014. oslikava izdržljivost i odlučnost jedne žene i majke da nastavi živjeti i osigura djeci koliko-toliko normalan život u inat tragediji i krivdi nakon što postane jasno da se njezin suprug neće nikad vratiti i da bi pravda mogla ostati nedostižna.

“Svi ćemo se nasmiješiti. Nasmiješite se”, govori djeci stoička majka kojoj je Salles posvetio naslov dirljiva filma i u veoma emotivnom finalu zatvorio još jedan krug. Stariju Eunice pred kraj života ujelovljuje Fernanda Montenegro, stvarna majka glumice Torres i zvijezda “Glavnog kolodvora”.