Od Hamneta do Hamleta: slavni pisac doživio je golemu tragediju, ali njegova bol je iznjedrila remek-djelo

Drukčijim očima čitat će se i gledati “Hamlet” Williama Shakespeara nakon “Hamneta” Chloe Zhao (dobitnica Oscara za “Zemlju nomada”). Ne samo ono mitsko “Biti ili ne biti”. Sve. Rečenice kao “... tugovati, al’ ustrajati uporno, u tuzi nepopustljivoj”. Ili “Umrijet – usnut – usnut! I možda sanjat, jer snovi što nas u snu smrti mogu snaći, kad stresemo sa sebe vrtlog taj zemaljski, ta nesreća života tako dugo traje”. Konačno, “Ja sam mrtav, ti si živ... i diši s patnjom na ovome surovom svijetu, da kazuješ moju priču”.

Jer, “Hamnet” je nastao prema istoimenom romanu Maggie O’Farrell, fikcionaliziranoj priči o Shakespeareu (glumi ga izvrsni Paul Mescal) i njegovom nošenju s neizmjernom osobnom tragedijom, smrću 11-godišnjeg sina, što je kanalizirao kroz riječi i pretvorio u “Hamleta”. Osobna tragedija iznjedrila je jednu od najvećih tragedija u povijesti književnosti i dramskog kazališta.

Motiv procesuiranja “tuge nepopustljive” zbog gubitka djeteta i pokušaja suočavanja s boli i zaliječenja iste putem umjetnosti forte je “Hamneta”, emotivno razornog, ali i katarzičnog filma, režiranog na tankoj granici kina i teatra, magičnog realizma i kazališne predstave.

Zhao već u uvodu podsjeća da je prije nespretnih Marvelovih “Vječnika” režirala sjajnog “Jahača” i na “povišeni” način predstavlja Shakespeareovu (buduću) suprugu Agnes (intenzivno proživljena i oskarovski izuzetna uloga Jessie Buckley) kao važan lik, čak i važniji od njega. Uvod sugerira da će “Hamnet” biti moćno audiovizualno iskustvo s glazbom Maxa Richtera (“Ad Astra”) i fotografijom Lukasza Zala (“Zona interesa”).

Agnes zatječemo sklupčanu ispod stabla prije nego što joj sokol doleti na ruku, ona kao da je dušom isprepletena sa šumom, intuitivna žena u mističnom dosluhu s prirodom i svijetom oko sebe, poput protagonista lirskih, poetski intoniranih filmova Terrencea Malicka (“Tanka crvena linija”), vječnog uzora za Zhao s prizorima sunčevih zraka i povjetarca kako miluju lišće. Iako je u selu tituliraju kao “dijete šumske vještice”, Agnes svejedno privuče Willa, učitelja latinskog jezika koji podučava djecu.

Snažna povezanost Willa i Agnes iznjedri ljubav, brak i djecu, najprije kćerku Susannu (Bodhi Rae Breathnach), zatim i blizance Hamneta (Jacobi Jupe) i Judith (Olivia Lynes). Kad zov Londona i karijera dramatičara privuku Willa, u vrijeme kad Englesku pokosi kuga, on će izbivati iz kuće baš u trenutku kad mali Hamnet umre.

“Prevario je smrt, uzela je njega kad je došla po mene”, narica Judith koja je jedva preživjela porod. Roditelji su neutješni, ali svatko se od njih na svoj način konfrontira s gubitkom dok svijet nije stao nakon što je Hamnetovo srce stalo kucati, već nemilosrdno ide dalje. “Biti ili ne biti”, pita se Will stajući na obali Temze i razmatrajući bi li skočio u rijeku.

Prije smrti njegov sin je zamišljao sebe kao glumca u kazalištu i možda bi to i postao da je poživio. Time što Noah Jupe, Jacobov stariji brat, glumi Hamleta u završnici redateljica podvlači da je Will sinu na neki način omogućio snove, odao mu počast i oprostio se od njega pretočivši bol u kazališnu predstavu o mladom princu koji će, osvećujući oca, skončati život od mača umočena u otrov.

Kazalište i film postaju jedno kao nikad prije u klimaksu koji je Zhao polako gradila i istinski je ganutljiv, a ne manipulativan, a cementira “Hamneta” kao transformativni “meta” doživljaj opipljive katarze nadomak nečeg uzvišenog, transcendencije.

Sva snaga kazališta i filma kao kolektivnog, univerzalnog, povezujućeg gledateljskog iskustva proizišlog iz nečeg sasvim osobnog (u ovom slučaju Shakespeareova) dolazi do izražaja prilikom premijerne izvedbe “Hamleta” u londonskom kazalištu “Globe”.

Tko je iskusio gubitak bliske osobe – i posjetio “Globe Teatre” – proživjet će sve što proživljava Agnes kao gledatelj(ica) u auditoriju među drugim posjetiteljima (teatra, kina), gledajući kako tuga njezina supruga dobiva jasne obrise na pozornici i kako ju je on proživio i preko nje izrazio ono neizrecivo.

Dok Agnes i Will oplakuju sina i opraštaju se s njim prije njegova konačnog odlaska s ovoga svijeta, Zhao pušta Richterovu metafizičku skladbu “On The Nature Of Daylight” koja je ozvučila i tugu zbog gubitka djeteta od neizlječive bolesti u izvanzemaljskom “Dolasku” Denisa Villeneuvea. “Hamnet” se tu spojio s nebom.