Efekt horora očituje se tijekom gledanja filmova strave i užasa, ali i naknadnog pisanja o njima. Noć je uvijek najbolji saveznik za gledanje i pisanje horora. No, kad je film prestrašan, ponekad je “sigurnije” izabrati dan, barem za pisanje. “Hokum” irskog redatelja i scenarista Damiana Mc Carthyja (“Caveat”, “Oddity”) jedan je od takvih horora koji se gotovo pa gledaju žmirečki u povišenim scenama, zasigurno najstrašniji u zadnje vrijeme.
Mc Carthy ovim filmom s logom kompanije Neon osigurava pozivnicu za višu ligu horor redatelja kakvi su Zach Cregger (“Barbarian”, “Weapons”) i braća Philippou (“Bring Her Back”), a njegov glavni glumac Adam Scott, poznatiji kao komičar, potvrđuje da mu se dramska uloga u seriji “Severance” nije zalomila. Rodna gruda nanovo je inspirativna Mc Carthyju koji irskim folklorom o vješticama i zlodusima osvježava arhetipsku priču o piscu i ukletoj kući, tj. hotelu.
Na prvu bi se reklo da “Hokum” želi biti novi “The Shining” i “1408”; oba nastali prema predlošcima majstora horora Stephena Kinga. Apartman za mladence iz “Hokuma” ekvivalent je sobi 237 iz “Isijavanja” (217 u knjizi) i 1408 iz istoimena filma. A i glavni lik, pisac horora Ohm Bauman (Scott) čije su stranice “napučene poremećenim ljudima”, svojevrsni je King, posebno kad kaže da su od nekoliko njegovih romana “snimili loše filmove”.
Bauman dolazi u irski hotel bogu iza nogu gdje su njegovi pokojni roditelji odsjeli na medenom mjesecu. Plan mu je prosuti njihov pepeo kraj stabla pored kojeg se slikala njegova mama, žrtva tragične nesreće (dobila metak u lice), možda i dovršiti roman, treći dio tzv. konkvistador trilogije koji piše u uvodnoj sceni metatekstualne inklinacije.
Dok pokušava napisati sumoran završetak romana, Baumanu se u mraku ukaže neka prikaza, što sugerira njegovo krhko mentalno stanje, a ispostavit će se da ga mori gadna trauma iz djetinjstva koju skriva mizantropijom pa i okrutnošću. Redatelj i glumac ne pokušavaju Baumana načiniti dopadljivim, dapače, kao da po njima zaslužuje sve što će doživjeti u hotelu.
Kad ga Alby (Will O’Connell), portir hotela neskrivenih spisateljskih aspiracija, pita bi li pročitao njegov rukopis, Bauman će ga opeći vrućom žličicom. Nešto je učtiviji prema konobarici Fioni (Florence Ordesh) koja misteriozno nestaje tijekom hotelske zabave povodom Noći vještica nakon što je imala “loš predosjećaj”. Pretražen je svaki djelić obližnje šume i hotela, osim apartmana za mladence, zapečaćenog zbog vještice koja ga opsjeda.
Priču o vještici klincima-gostima pripovijeda vlasnik hotela (Brendan Conroy), baš kad je Bauman došao napraviti “check in”. “Ruka iz tame bi ponekad izronila...”, plaši njih i nas vlasnik kojeg kasnije vidimo kako ogradom izolira hodnik prema dizalu koje vodi do apartmana (“Kroz to ništa neće proći, izdržljivo je”).
Za neke zaposlenike priča o vještici je “glupost” (“hokum”), ali Fiona vjeruje u to i prije nestanka je rekla Baumanu o krugu nacrtanom kredom oko sebe za zaštitu od nje, a lokalni skitnica “otvorenog uma” (David Wilmont) tvrdi da je vidio duh pokojnice u apartmanu za mladence.
Očekivano, Bauman će završiti u opsjednutom apartmanu, što kao da mu je bilo suđeno ne bi li egzorcirao hotelske i, još više, vlastite demone i katarzički se suočio s djetinjstvom, doživio iskupljenje. Nakon što Bauman ostane zatočen u apartmanu, horor postaje krajnje tenzičan i košmarno atmosferičan s nekolicinom šokantnih, iznimno jezivih ukazanja iz mraka i/ili s margina kadra, nerijetko doživljenih iz (polu)subjektivne perspektive glavnog lika.
Scene se nepovratno uvlače pod kožu da bi gledatelj najradije iz nje iskočio i potvrđuju film kao kandidata za najbolji horor 2026. godine. Apartman izaziva srsi, počevši od njegova mehaničkog pozivnog zvona (zazvoni poviše recepcije) preko antiknih satova do lifta za poslugu što vodi do podruma koji postoji “prije nego što je zgrada postala hotel”, a “netko” je, čini se, dolje.
Povoljan dojam pečatira i kompleksna “meta” podloga “Hokuma” o pričanju/pisanju priče, povezujući Baumanov roman s McCartyjevim scenarijem i obratno nakon što se fikcija i zbilja isprepletu i postanu međusobna zrcalna slika, osobito u emotivnom, interpretativno poticajnom završetku, kad film napravi puni krug. Govoreći o (punom) krugu, nakon “Hokuma” poželjet ćete spavati s kredom pri ruci. Ili čak, za svaki slučaj, nacrtati krug oko kreveta pred spavanje da vas štiti od vještice. **** ½
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....