Ne, na ovoj slici nije Alvaro Morte, Profesor iz serije “La casa de papel”, iako se čini da jest. Ubeimar Rios, glavni glumac kolumbijskog filma “Pjesnik” (“Un poeta”/”A Poet”), naoko sliči Morteu. Međutim, za razliku od španjolskog glumca, Rios je naturščik i ulogu titularnog pjesnika Oscara Restrepa dobio je kao srednjoškolski profesor književnosti. Svi su glumci naturščici u “Pjesniku”, kolumbijskom oskarovskom kandidatu 2026., nagrađenom u Cannesu.
To filmu redatelja i scenarista Simóna Mese Sotoa daje ekstra autentičnost, podebljanu 16-mm fotografijom i kamerom iz ruke snimatelja Juana Sarmienta G-a, sklonom tek umjerenim stilizacijama pod krinkom realističnosti i sirovosti. Rios i Soto kreirali su lik i pol u jednom od najposebnijih filmova 2025. koji se pjesnički nadovezuje na “Patersona” (osobno nešto najbolje od Jima Jarmuscha) i “Odgajateljicu” (nezaboravni kraj s “Imam pjesmu, imam pjesmu...”).
O tragičaru Oscaru puno govori njegov izgled: pogrbljen je od tereta nerealiziranog pjesništva i neispisanih pjesama, ima masnu kosu i nosi broj-dva prevelike rebatinke. On je rano zabljesnuo kao pjesnik, nagrađen za kolekciju pjesama u dobi od 25 godina, nakon čega se odao piću, živi u besparici i posuđuje novac od bolesne majke, sklon je autodestrukciji, samosažaljenju i uvjerenju da se svijet urotio protiv njega.
Često se, pijan, svađa s tipovima ispred noćnih barova i inzistira na tome da je malo poznati, tragično skončali José Asunción Silva (počinio samoubojstvo u dobi od 30 godina) bolji pjesnik od “precijenjenog” Gabriela Garcíje Márqueza, autora “Sto godina samoće”.
“Nijedan pjesnik još nije dostigao virtuoznost Joséa Asuncióna Silve u ovoj jebenoj zemlji”, dere se Oscar i poništava nobelovca Marqueza. Splitske gledatelje mogao bi u tim scenama podsjetiti na osebujnog lokalca Čička koji bi šetao gradom i citirao Miroslava Krležu, a nekad ga i kritizirao.
Oscar živne samo kad ga pozovu na večeri poezije, gdje nadahnuto govori i predstavlja se kao “tragač za himerama kroz riječi”. No, književnik Efrain (Guillermo Cardona), cjenjeniji od njega, ne libi se reći mu “Ti si pjesma, prilično tužna” i “Ne znaš kako umjetnost radi pred publikom, zato tvoj rad nije poznat”.
Ipak, kad napokon prihvati posao profesora književnosti kako bi otuđenoj kćerki Danieli (Allison Correa) novčano pomogao oko upisa na fakultet, iako ga je dugo odbijao inzistirajući da je pjesnik, Oscar otkriva da njegova učenica, siromašna Yurlady (Rebeca Andrade), ima talent za poeziju. Na prvu se čini da bi Oscar mogao postupiti kao lik Maggie Gyllenhaal u “The Kindergarten Teacher” i preuzeti pjesmu/e, ali on osjeća da ona “ima nešto posebno” i želi je pjesnički usmjeriti.
Radi li Oscar to da se iskupi za svoj odnos s kćeri ili da preko Yurlady postigne ono što sam nije uspio, usmjeri je i pomogne joj kako netko nije njemu pomogao? Moguće sve od navedenoga i čini se da u njoj vidi i svoju kći, ali i sebe samoga u mladosti. Svakako, Yurlady je doista nadarena i obećava.
Pročitajte ovu pjesmu o sobi/sebi... “Moja soba je uređena, Moja soba je čista, Moja soba ima boje, Ružičastu, ljubičastu i zelenu, Boje mnogih snova zatočenih u ovoj sobi, Zidovi su betonski hladni, pod je silovito ulašten, Ali mrlja kvari jedno mjesto, Nikad neće izblijedjeti, Ostat će zauvijek dom, a zatvor, Utočište, a klopka, Mi smo jedno te isto, Moja soba i ja”.
Kvaka je da još uvijek mlada Yurlady piše samo za sebe i poezija je ne zanima, osim što vidi priliku da zaradi nešto novaca za sebe i familiju u pohađanju festivala na kojem će se opiti i eto nevolja. Kaos koji slijedi, uljučujući i mahnitu (s)trku protagonista po ulicama, ekvivalentan je energičnim ostvarenjima braće Safdie (“Good Time”, “Uncut Gems”, “Marty Supreme”) i redatelj Soto vodi film u nepredvidljivom smjeru, miješajući karakternu studiju, humanu dramu, tragikomediju i satiru.
Da bi pjesnici iz Južne Amerike uspjeli, čujemo da moraju pisati o svemu onome što se očekuje i od autora južnoameričkih festivalskih filmova (rasa i klasa, uz dodatak lokalnog amazonskog kolorita). Sve to Soto podvlači ironično, ali je pjesnički elokventan kad je u pitanju slika i tekst.
Yurladyno čitanje pjesme oslikano je lirski nadahnutim kadrovima njezine sobe i zavjese s cvjetnim uzorkom kako leprša na povjetarcu, a tu je i prizor žutog cvijeta ostavljenog na asfaltu i Oscarova pjesma napisana kćerki koja ulijeva nadu u neko novo pjesničko nadahnuće. “Tu sam čovjek, Staromodni dinosaur, Nositelj muka, Zaslužnik osude, Krhki sanjar, Ali ne gubi vjeru u tog tužnog pjesnika, Jer se on trudi napisati veselu pjesmu.” **** ⅓
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....