Ograničena kinodistribucija filma ”Lijepa večer, lijep dan” redateljice i scenaristice Ivone Juke (”Ti mene nosiš”), svedena samo na jedno zagrebačko kino, dogodila se u rujnu 2024. godine. A dogodila se da dotad neprikazan film brzinski ispoštuje uvjete američke filmske Akademije kako bi mogao biti naš kandidat za Oscara, za što ga je imenovalo Hrvatsko društvo filmskih djelatnika.
Trebalo je, dakle, proći više od godinu i pol dana da ”Lijepa večer, lijep dan” konačno krene u širu, redovnu kinodistribuciju. U međuvremenu nije uspio upasti na oskarovski ”short list” za nominaciju u međunarodnoj kategoriji, ali bio je po festivalima od Europe do Amerike i na nekima od njih ovjenčan je priznanjima, poput onoga u Cottbusu, gdje je dobio nagradu za najbolji film i izvrsnog glumca Emira Hadžihafizbegovića.
Možda je tako duga pauza nastupila zbog vruće, provokativne teme filma (gej partizani u bivšoj Jugoslaviji). Moguće i da se zaboravi kako je ”Lijepa večer, lijep dan” izvorno začet(a) kao priča još užarenije i provokativnije teme (gej branitelji), što je snažno odjeknulo u javnosti i dovelo do prekrajanja scenarija.
Kako bilo, film je nekako ispod radara uletio u kina i ne podiže prašinu, iako je stvoren da je podigne već u nastupne dvije scene (gej seks, ustaše vs. partizani). Rijetko je neki regionalni (npr. ”Klip”), kamoli hrvatski, film ovako (s)eksplicitan, tim više jer se radi o scenama istospolnog (muškog) seksa.
U prvoj sceni gej seks se upražnjava nakon što jedan bivši partizan, Lovro Horvat (Dado Ćosić), drži u ruci ”Komunistički manifest” Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Kad se Lovro prepusti strasti s Nenadom (Đorđe Galić), u kadru će sijevnuti erektirani penisi jer Juka ne režira film kao da je hrvatski, već europski festivalski art, tipa ”Neznanac na jezeru”, a tako i njezini glumci glume, davajući vrlo hrabre uloge.
Druga scena vraća likove u NDH-ovsku 1941., gdje ustaše organiziraju prozivku zagrebačkih studenata i odvajaju Židove i Srbe, nakon čega Lovro, Nenad i njihovi prijatelji Stevanom (Slaven Došlo) i Ivan (Elmir Krivalić) povedu ustanak u Jukinom odgovoru na ”Deveti krug” Francea Štiglica i ”Akciju Stadion” Dušana Vukotića.
Treća scena predodređuje sudbnu likova i sugerira da je ”Lijepa večer, lijep dan” mogla na ”meta” način postojiti politiku i kinematografiju kao ”Orlovi republike” Tarika Saleha. Godinama kasnije (1957.), nakon što su kao partizani pomogli srušiti ustašku državu i stvoriti Jugoslaviju, bivši suborci i narodni heroji NOB-a Lovro, Stevan, Nenad i Ivan rade kao filmaši.
Zatječemo ih na setu kako snimaju scenu razgovora dvojice partizana od kojih jedan planira pobjeći u Italiju. Scena je fino uprizorena i isprve se čini da se još uvijek nalazimo usred Drugog svjetskog rata prije nego se kadar proširi i vidimo da smo na snimanju filma unutar filma. Znakovito je u kontekstu seksualne orijentacije Lovre i ekipe da partizani pričaju o ribi koja može mijenjati spol i njoj nikad nije dosadno, ali i da ističu da se nisu borili za ”jednoumlje” nego ”slobodu”.
Ipak, to što prikazuju partizana kao izdajicu (bijeg preko granice) dovodi do cenzure i sastanka s komisijom, odnosno odluke da UDBA angažira bivše propagandista Emira (Hadžihafizbegović) po direktivi dovedenog na mjesto direktora filmskog studija da ih sabotira, što ih gura sve dublje u ralje režima i posredno opako kažnjava zbog orijentacije i zločina ”protuprirodnog bluda” dok Tito u jednoj sceni na TV-u spominje ”razne dekadentne pojave” u umjetnosti.
Scene kažnjavanja su teške za gledanje. Nenad će dobiti mučiteljski tretman po mjeri Jamesa Bonda u ”Casinu Royale” (udaranje konopom po mošnjama), a Juka u brutalnom zlostavljanju i poniženju njega i njegovih prijatelja na Golom Otoku seksualnim i inim nasiljem evocira sadistički (zlo)duh Pasolinija (”Salo ili 120 dana Sodome”). Juka ne štedi ni ustaše ni partizane da bi ispričala univerzalnu priču o borbi za ljubav/slobodu protiv represije (Lovro i ekipa), tj. prosvjetljenju (Emir).
Redateljica uz provokaciju zna pokazati i oko za stil pa filmu lijepo pristaje crno-bijela fotografija snimatelja Dragana Ruljančića koja u finalu postaje kolorna. Ima u ”Lijepoj večeri, lijepom danu” dosta povijesnih proizvoljnosti, neuvjerljivosti (mišićje likova izgleda kao da je iz 2020-ih, ne 1957., a film je zainteresiraniji za njihovo tijelo nego psihu) pa i pretjerivanja do granice ideološke manipulacije.
No, na snazi je i umjetnička sloboda pod egidom tarantinovskog revizionizma viđenog u ”Nemilosrdnim gadovima”, kad smo već kod Drugog svjetskog rata. Jedan ”meta” trenutak orkestriran je i ovdje u završnici u slavu snage umjetnosti/kinematografije i korigiranja povijesti. Pomoću filmskog objektiva zapalio se brod s dokumentima režima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....