Prodavač automobila organizirao je otmicu vlastite supruge da dobije novac od otkupnine: sve je krenulo naopako...

Nalazak prodavača automobila i dvojice sitnih kriminalaca koje je angažirao da mu otmu suprugu u startu signalizira na opakosti i prezentira cijeli film “Fargo” (1996.) Joela i Ethana Coena, osovljen oko otmice koja polazi ukrivo. Trebali su se naći u 19.30, no prodavač auta Jerry Lundegaard (William H. Macy) došao je u 20.30, tako da su ga krimosi Carl Showalter i Gaear Grimsrud (Steve Buscemi, Peter Stormare) čekali sat vremena. “Zabuna, pretpostavljam”, pravda se Lundegaard. “Pretpostavka je majka svih zajeba”, čuli smo godinu ranije u “Pod opsadom 2”, a toga će biti u “Fargu” kad sve oko otmice ode u neočekivanom smjeru. I zabune i krivih pretpostavki.

Nakon što Lundegaard izloži plan otmice vlastite žene Jean (Kristin Rudrüd), čiji je otac, njegov tast Wade Gustafson (Harve Presnell), “stvarno bogat”, ali on ne bi od njega dobio novac koji mu treba za posao da ga spasi od bankrota, Showalter pronicljivo opaža “To je kao da pljačkaš Petra da platiš Pavlu, nema smisla”, ilustrirajući scenarističko nadahnuće braće Coen, dotad poznate po filmovima “Krvavo jednostavno”, “Arizona Junior”, “Millerovo raskrižje” i “Barton Fink”.

Ipak, Showalter svejedno odgovara potvrdno na Lundegaardovo pitanje “Je li sve jasno?”, uz protupitanje “Zašto ne bi bilo?”. Lundegaardov plan se činio dobar, a i Macy je toliko uvjerljiv u ulozi frustriranog luzera (tvrdoglavi, nepokolebljivi tast mu je ujedno i šef) tako da Coeni donekle i razumiju njegove postupke. No, “ako napraviš plan, život nikad tako ne ispadne” (“Parazit”).

Život se događa u “Fargu”, čineći film drukčijim od (do)tadašnjih krvavih noirovskih crno-i-crveno-humornih krimi-trilera devedesetih. Uvodni natpis (lažno) proklamira da je posrijedi istinita priča iz Minnesote 1987., uz dodatak “na molbu preživjelih imena su promijenjena, sve ostalo je ispričano kako se dogodilo”.

Coeni su to stavili da film, još uvijek jedan od najboljih u njihovu opusu, naprave prizemljenijim, nijansirajući scenarij nagrađen Oscarom životnim trenucima i likovima (sitničavim, pohlepnim, čangrizavim...), kontrastirajući ih s nasiljem karakterističnim za žanr, u to doba pod najvećom dominacijom Quentina Tarantina, koji je i sam nakon “Farga” napravio nešto slično u “Jackie Brown” (humanizirao “cool” likove itd.).

“Fargo” u važnoj ulozi ima Buscemija, ali brkati, zubati, “čudno izgledajući” Showalter je drukčiji od Mr. Pinka iz “Reservoir Dogsa”, svakako manje kul, koliko god također ne uvlačio jezik u usta i imao neke kulerske šprehe zahvaljujući Coenima, tipa da opiše kratku izjavu šutljivog partnera (“Ne”) kao “vodoskok od konverzacije, pravi gejzir”. Vidjevši kako je Grimsrud hladnokrvno napucao policajca koji ih je zaustavio, Showalter zavapi “Oh, tatice” (teško je zamisliti da bi Pink to rekao).

Grimsrud je, pak, psihopatski “Silent Bob” kratkog fitilja, tih, ali ubojit. Sjetimo se prizora kao gura nogu očito raščetvorenog nesretnika u prešu za sjeckanje drva. Nasilje je realistično u filmu, a ne “cool”, tako da postupci ove dvojice ne izazivaju sličan osjećaj kao postupci kulerskih kriminalca u “Paklenom šundu” (koliko god bi se obojica, živopisni kakvi jesu, mogli naći i u tom filmu), posebno kad gledaju sirotu Jean kako bosonoga dezorijentirano baulja po snijegu s kapuljačom preko glave dok očajnički želi pobjeći od otmičara.

Nasuprot njima je nezaboravna trudna policajka Marge Gunderson (Oscar za Frances McDormand), predstavljena duboko u prvoj trećini filma kako je u sitne sate budi telefonski poziv u vezi trostrukog ubojstva. “Ispeći ću ti jaja”, predlaže brižni muž Norm (John Carroll Lynch) budeći se zajedno s njom.

Njih dvoje doručkuju i on će je “pogurati” kad joj auto odbije upaliti zbog ledare vani. Kad pronađe ubijenog policajca smrznutog, Marge veli “Činio se kao drag čovjek, šteta” i to dosta govori o njezinu liku. Pravo je vrijeme da se istakne zimski “setting” u “Fargu”, koji doprinosi atmosferi odmah od uvodnog kadra automobila kako se polako približava kameri kroz gusti snijeg, što je svojevrsni snježni ekvivalent pješčanoj sceni sporog prilaska konjanika u “Lawrenceu od Arabije”.

Snimatelj Roger Deakins obavio je izvrstan posao i ovjekovječio nekoliko kadrova bjeline za anale, poput totala praznog parkirališta prekrivenog snijegom s usamljenim automobilom kojemu prilazi Lundegaard ili bodljikave žice uz cestu koja se proteže unedogled.

S beskrajnom bjelinom moralno crnilo Lundegaarda i nehumano crveno nasilje Showaltera i Grimsruda više dolazi do izražaja, a njima je, rekosmo, suprotstavljena Marge. “Život je puno više od malo novca. I evo te sad, a dan je tako prekrasan. Jednostavno to ne razumijem...”, Marge kaže Grimsrudu i podsjeća na lik šerifa Tommyja Leeja Jonesa iz “Nema zemlje za starce” dok se egzistencijalistički iščuđuje krvoproliću, pohlepi, apsurdu i sveopćem besmislu. Marge zrači toplinom i ljudskošću, poništavajući hladnoću i nemoral oko sebe. *****