U veljači 1988. grad Beograd doživio je jednu od svojih najneobičnijih i najnezaboravnijih večeri. Čimpanza Sami, tek pristigli stanovnik beogradskog zoološkog vrta, postao je istinski gradski fenomen – ne zbog egzotične prirode, nego zbog svoje izvanredne žeđi za slobodom i ljudske bliskosti. Rođen 1979. u osječkom zoološkom vrtu, Sami je u Beograd stigao 12. siječnja 1988. godine. Smješten u tijesan, zastario kavez, reagirao je poput bića koje instinktivno zna da nije ondje gdje bi trebalo biti.
Prvi bijeg dogodio se 21. veljače iste godine, oko osam sati navečer. Sami je uspio otvoriti rešetke i izići na Dorćol, središte Beograda. Svjedoci su ostali zapanjeni kada su ga vidjeli kako ponosno korača Beogradom, prema Domu JNA, a zatim prema kinu “Balkan”. Ulicama se proširila panika, ljudi su bježali, djeca su se stiskala uza zid, dok se neobični prolaznik – čimpanza na hladnom zimskom zraku – zaputio prema Kalemegdanu.
Policija i čuvari zoološkog vrta, svjesni opasnosti, pokušavali su ga usmjeriti natrag. Kada su mu presjekli put na Studentskom trgu, pozvan je ravnatelj Vuk Bojović, koji je jedini znao kako prići buntovnom primatu. Bez oružja, s voćem i tihim riječima, prišao mu je i izgovorio rečenicu koja je postala legendarna: “Hajde, Sami, idemo kući.” Čimpanza ga je poslušala. Sami je ušao u njegov automobil i dopustio da ga vrati u kavez – čin gotovo nevjerojatan, pun povjerenja...
No Sami nije odustao. Samo dva dana poslije, 23. veljače, ponovno je pobjegao, ovaj put rano ujutro. Mirno se šetao prostorijama vrta, izazivajući smijeh i strah kod zaposlenika koji su skakali kroz prozore. Potom je izašao na ulicu i ponovno privukao tisuće Beograđana; mnogi su nosili transparente: “Sami, ne daj se!” i “Sami, uz tebe smo!” Prizor je nadmašio granice zoološke priče – postao je simbol slobode i prkosnog duha. Na kraju je ravnatelj Bojović još jednom pokušao razgovorom privoljeti Samija da se vrati, no ovoga puta bez uspjeha. Životinju su morali uspavati strelicom i vratiti u kavez, ali dotad je već postala legendom.
Nakon toga, uprava vrta sagradila je veći i sigurniji prostor za čimpanze. Sami je živio do 1992., postavši simbol empatije, razumijevanja i čežnje za slobodom. Njegovi bjegovi nisu bili samo epizode iz zoološke svakodnevice – bili su alegorija vremena. U doba političkih i društvenih tenzija, njegov čin mnogima je bio tihi prosvjed protiv zatvorenosti i rigidnosti sustava. Kada je uginuo, Beograd mu je odao počast brončanim spomenikom preko puta novog paviljona za čimpanze. Sami ostaje upamćen kao čimpanza koja je na trenutak povezala svijet čovjeka i životinje, pokazujući da razumijevanje i sloboda ponekad mogu stati u jedan pogled i jedan jednostavan poziv: “Sami, idemo kući.”
Spomenimo i da se Samiju nikako nije svidjelo zatočeništvo, živio je samo 13 godina, iako čimpanze u zatočeništvu žive i do 60 godina. U divljini prosječno žive oko 33 godine. Sami se nije približio ni jednom ni drugom prosjeku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....