Slavnog hollywoodskog glumca izjeda grižnja savjesti: propustio je odrastanje kćeri, preoteo ulogu dobrom prijatelju...

Skrojen po mjeri Georgea Clooneyja i Oscara, “Jay Kelly” je metafilm o glumi, glumcima, showbizu. Glavni lik Jay Kelly slavni je glumac kreiran na sliku i priliku Clooneyja. Najbliže što je Clooney prethodno došao metafilmskoj ulozi bio je sjajni “Ni na nebu ni na zemlji” iz 2009., ali “Jay Kelly” je konkretniji. Naslov bi mogao glasiti i “George Clooney” umjesto “Jay Kelly”, no to bi bilo preočito, a ovako se njihova prezimena donekle rimuju.

U prvom planu filma, koji je imao limitiranu distribuciju u “selektiranim kinima” (pogledan u londonskom “Picturehouse Central”) ususret streaming premijeri 5. prosinca na Netflixu, nalazi se šarmantna hollywoodska megazvijezda staroga kova, jedna od posljednjih takvih. Buduće generacije filmofila na Clooneyja bi mogle gledati kao što današnje gledaju na legende poput Caryja Granta i Paula Newmana.

Nije deplasirano da redatelj Noah Baumbach (“Bračna priča”) u jednom trenutku kadrira Clooneyja/Kellyja ispred Newmanove uokvirene fotografije. Mogao ga je kadrirati i ispred Marcella Mastroiannija s obzirom na to da je ovo “Osam i pol” tip metafilma. Uvodna metafilmska sekvencija je izvanredna.

Nalazimo se na studijskom setu Kellyjeva novog filma, gdje ga zatječemo na snimanju emotivne scene umiranja. Nakon “reza”, Kelly pita redatelja može li scenu ponoviti još jednom. “Kakav je osjećaj doživjeti vlastitu smrt?”, pitaju Kellyja. Scena se zavlači pod kožu hollywoodskom besmrtniku i potakne njegova razmišljanja o životu i smrtnosti nakon probuđenog osjećaja melankolije zbog kraja snimanja filma, što je spomenula Amanda Seyfried gostujući u BFI-ju (“Prolazim kroz period žalovanja”).

“Uvijek postoji idući film”, tješe glumca. No što ako ne postoji? Jednom će doći dan kad će neki film glumcu biti posljednji i Kelly, čini se, o tome razmišlja. A trenutno mu i nije do snimanja nečeg novog jer njegov se život više ne osjeća stvarnim. Tri momenta pobude u Kellyju introspektivne porive.

Doznao je da je preminuo filmaš Peter Schneider (Jim Broadbent), koji mu je dao prvu veću priliku, i glumca grize savjest što je odbio njegovu molbu da mu svojim imenom pomogne u financiranju novog filma. Također, otkrio je i da njegova mlađa kći Daisy (Grace Edwards), s kojom nije proveo dovoljno vremena, odlazi s društvom u Italiju za ljetne praznike, iako su trebali biti zajedno; ona je odrasla, a on je propustio njezino odrastanje.

Zadnje, možda i najvažnije, Kelly je naletio na nekadašnjeg prijatelja i cimera, talentiranijeg glumca Timothyja (Billy Crudup), a on ga na piću suoči s činjenicom da mu je preoteo ulogu na audiciji na koju ga je on doveo kao podršku, samim time i (pre)uzeo njegov život. “Ima li ikoga unutra? Možda zapravo ne postojiš”, Timothy kaže Kellyju i da mu misliti. Toliko je dugo glumio druge da je izgubio sebe, ako se uopće ikad i pronašao.

“Znaš li koliko je teško biti svoj? Pokušaj...”, prisjeća se Kelly riječi učitelja glume i vraća se u neke ključne trenutke iz prošlosti, ušetavajući u “scene” iz vlastitog životnog “filma” i ponovno ih proživljavajući gotovo kao moderni Scrooge. On to uspoređuje s filmom u kojem glumi i gleda sebe.

“Filmovi su sva moja sjećanja”, kaže Kelly. “Možda ti sjećanje pokušava reći nešto o sadašnjosti”, dobaci mu menadžer Ron (vrlo dobar i nijansiran Adam Sandler u novoj suradnji s Baumbachom nakon “The Meyerowitz Stories” mogući je oskarovski nominent za sporednu ulogu, kad to nije bio za superiorniji nastup u “Uncut Gems”).

Flashbackovi prošlosti isprepleću se sa sadašnjosti, kad se Kelly, na rubu nervnog sloma, pokušava povezati sa starijom kćeri Jessicom (dojmljiva Riley Keough), kojoj je bilo teško gledati vlastitog oca u ulozi tate u nekom filmu umjesto da to bude njoj, ali i zbližiti se s Daisy, pa odlučuje poći u Italiju kako bi je našao i usput primio počasnu nagradu na festivalu.

Do tog trenutka “Jay Kelly” je približno sjajan “meta movie”, ali gubi busolu kad Baumbach pokuša intrigantno postavljenu mračnu egzistencijalnu dramu iskupničke naravi (čovjek pokušava dokučiti tko je ustvari iza maske glumca i postoji li zapravo kao jedinstvena osoba ili je cijeli njegov život iluzija poput filma) pretvoriti u “feel good” komediju dok se protagonist na proputovanju Europom približava običnim ljudima i pokušava iskusiti sitnice što (njihov) život znače.

Središnji segment djeluje manipulativno, proračunato i neiskreno, a podzaplet s krađom torbice iz vlaka od strane putnika (Lars Eidinger), koji ničim nije dao nagovijestiti da bi mogao učiniti takvo što, krajnje je suvišan i promašen. Srećom, Clooney i Sandler uspijevaju nekako premostiti taj dio filma i pripremiti teren za dirljivu završnicu.

Granica između Kellyja i njegova tumača Clooneyja biva zamagljena tijekom retrospektive glumčeve karijere na festivalu prizorima iz gotovo svih filmova (“Mirotvorac”, “Daleko od očiju”, “Oceanovih 11”, “Syriana”, “Michael Clayton”...; nije, npr., zamijećen “Od sumraka do zore” i “Batman&Robin”). Kellyjeva suza u oku je i Clooneyjeva, kao i savršena odjavna rečenica. Svatko bi volio izgovoriti nešto takvo gledajući film svoga života na velikom ekranu.