Priče o "čudovišnim" zmijama koje jedu ljude uglavnom su mit – ali rijetki, dramatični slučajevi napada doista postoje, osobito u jugoistočnoj Aziji, te povremeno kod ljudi koji drže goleme zmije kao kućne ljubimce. No zmiji i nije mjesto u staklenim kavezima, njoj je mjesto u prirodi!
Pitoni i boe - opasnost u kući
Iako je incidenata bilo u prirodi, mnogo više nesreća događa se s velikim pitonima i boama koje ljudi drže u terarijima, osobito u SAD‑u i Europi. Analize takvih nesreća s "utamničenim zmijama" bilježe najmanje 17 smrtnih slučajeva u SAD‑u od kasnih 1970‑ih: najčešće su stradali vlasnici tijekom hranjenja ili čišćenja kaveza ili mala djeca koja su spavala u prostoriji s labavo osiguranom zmijom. U jednom je slučaju 4‑metarski piton u Virginiji usmrtio ženu stezanjem oko vrata; obdukcija je pokazala (gušenje) asfiksiju, a zmija je započela gutanje, ali nije uspjela prije nego što je pronađena. U brojnim drugim incidentima ljudi su zadobili teške ugrize i prijelome rebara ili ruku, ali preživjeli su nakon što su ih drugi uspjeli osloboditi iz zmijskog "stiska".
Koliko su takvi napadi zapravo česti?
Znanstvene i sigurnosne analize naglašavaju da su smrtni slučajevi od golemih neotrovnih zmija globalno iznimno rijetki – procjenjuje se u prosjeku na jedan do dva godišnje, naspram desecima tisuća ljudi koji godišnje umru od ugriza otrovnica. Većina susreta s velikim pitonima i anakondama završava povlačenjem životinje; napad najčešće slijedi kad je zmija isprovocirana, uhvaćena ili u skučenom prostoru, ili kad čovjek uđe u njezin teritorij, poput plantaža gdje lovi svinje i majmune. Stručnjaci zato ističu da je realni rizik za prosječnog čovjeka vrlo nizak, ali upozoravaju na odgovornost vlasnika egzotičnih ljubimaca – neadekvatno osigurani terariji i podcjenjivanje snage ovih životinja stoje iza najvećeg broja tragedija.
A što je s divljim životinjama?
Najpoznatiji potvrđeni napadi zbivali su se posljednjih godina u ruralnim dijelovima Indonezije, gdje ljudi i retikulirani pitoni dijele isto stanište. U lipnju 2018. 54‑godišnja žena iz sela na otoku Muna nestala je dok je obilazila svoju plantažu; mještani su je sljedeći dan pronašli u želucu 7‑metarskog pitona, što su potvrdile policija i lokalne vlasti. Slični slučajevi zabilježeni su 2017., 2022. i 2024., kada su odrasli muškarci ili žene nestali u blizini palminih i gumenih plantaža, da bi ih selo nakon potrage pronašlo progutane u cijelosti ili djelomično u zmijama dugim šest-sedam metara. U svim tim napadima ishod je bio koban: zmija je žrtvu prvo ugušila stezanjem, a potom progutala; radi se o ekstremno rijetkim, ali dokumentiranim tragedijama.
Medijski mitovi i stvarna opasnost
Filmovi i viralni videi često prikazuju anakonde i pitone kao neumorne lovce na ljude, no statistika i dokumentirani slučajevi pokazuju sasvim drukčiju sliku: ljudi su za njih prije iznimka nego pravilo u prehrani. Ipak, tamo gdje se širenje poljoprivrede i krčenje šuma sudara s prirodnim staništima velikih zmija – poput indonezijskih sela usred plantaža – broj bliskih susreta raste, a time i mogućnost novih napada. U kombinaciji s fascinacijom javnosti i društvenih mreža, svaki takav slučaj dobiva ogroman publicitet, stvarajući dojam da "goleme zmije vrebaju iza svakog ugla", iako su, u usporedbi s većinom drugih životinjskih opasnosti, zapravo među najmanje vjerojatnim uzrocima smrti čovjeka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....