StoryEditorOCM
Panoramadivljina im je dom

Što kada piton iz staklenog kaveza iziđe i omota se oko vas? Nekima nije bilo spasa, poput ovog čovjeka kojeg je ugušio

Piše t. j.
8. veljače 2026. - 18:02

Priče o "čudovišnim" zmijama koje jedu ljude uglavnom su mit – ali rijetki, dramatični slučajevi napada doista postoje, osobito u jugoistočnoj Aziji, te povremeno kod ljudi koji drže goleme zmije kao kućne ljubimce. No zmiji i nije mjesto u staklenim kavezima, njoj je mjesto u prirodi! 

Pitoni i boe - opasnost u kući

Iako je incidenata bilo u prirodi, mnogo više nesreća događa se s velikim pitonima i boama koje ljudi drže u terarijima, osobito u SAD‑u i Europi. Analize takvih nesreća s "utamničenim zmijama" bilježe najmanje 17 smrtnih slučajeva u SAD‑u od kasnih 1970‑ih: najčešće su stradali vlasnici tijekom hranjenja ili čišćenja kaveza ili mala djeca koja su spavala u prostoriji s labavo osiguranom zmijom. U jednom je slučaju 4‑metarski piton u Virginiji usmrtio ženu stezanjem oko vrata; obdukcija je pokazala (gušenje) asfiksiju, a zmija je započela gutanje, ali nije uspjela prije nego što je pronađena. U brojnim drugim incidentima ljudi su zadobili teške ugrize i prijelome rebara ili ruku, ali preživjeli su nakon što su ih drugi uspjeli osloboditi iz zmijskog "stiska".

image
/Photo12 Via Afp

Koliko su takvi napadi zapravo česti?

Znanstvene i sigurnosne analize naglašavaju da su smrtni slučajevi od golemih neotrovnih zmija globalno iznimno rijetki – procjenjuje se u prosjeku na jedan do dva godišnje, naspram desecima tisuća ljudi koji godišnje umru od ugriza otrovnica. Većina susreta s velikim pitonima i anakondama završava povlačenjem životinje; napad najčešće slijedi kad je zmija isprovocirana, uhvaćena ili u skučenom prostoru, ili kad čovjek uđe u njezin teritorij, poput plantaža gdje lovi svinje i majmune. Stručnjaci zato ističu da je realni rizik za prosječnog čovjeka vrlo nizak, ali upozoravaju na odgovornost vlasnika egzotičnih ljubimaca – neadekvatno osigurani terariji i podcjenjivanje snage ovih životinja stoje iza najvećeg broja tragedija.​

A što je s divljim životinjama? 

Najpoznatiji potvrđeni napadi zbivali su se posljednjih godina u ruralnim dijelovima Indonezije, gdje ljudi i retikulirani pitoni dijele isto stanište. U lipnju 2018. 54‑godišnja žena iz sela na otoku Muna nestala je dok je obilazila svoju plantažu; mještani su je sljedeći dan pronašli u želucu 7‑metarskog pitona, što su potvrdile policija i lokalne vlasti. Slični slučajevi zabilježeni su 2017., 2022. i 2024., kada su odrasli muškarci ili žene nestali u blizini palminih i gumenih plantaža, da bi ih selo nakon potrage pronašlo progutane u cijelosti ili djelomično u zmijama dugim šest-sedam metara. U svim tim napadima ishod je bio koban: zmija je žrtvu prvo ugušila stezanjem, a potom progutala; radi se o ekstremno rijetkim, ali dokumentiranim tragedijama.

Medijski mitovi i stvarna opasnost

Filmovi i viralni videi često prikazuju anakonde i pitone kao neumorne lovce na ljude, no statistika i dokumentirani slučajevi pokazuju sasvim drukčiju sliku: ljudi su za njih prije iznimka nego pravilo u prehrani. Ipak, tamo gdje se širenje poljoprivrede i krčenje šuma sudara s prirodnim staništima velikih zmija – poput indonezijskih sela usred plantaža – broj bliskih susreta raste, a time i mogućnost novih napada. U kombinaciji s fascinacijom javnosti i društvenih mreža, svaki takav slučaj dobiva ogroman publicitet, stvarajući dojam da "goleme zmije vrebaju iza svakog ugla", iako su, u usporedbi s većinom drugih životinjskih opasnosti, zapravo među najmanje vjerojatnim uzrocima smrti čovjeka.

Evo zašto su zmije važne

Velike neotrovne zmije – pitoni, boe, anakonde i drugi udavi – puno su važnije za prirodu nego što im to dopušta njihov loš imidž, a najbolja stvar koju možemo učiniti kad ih sretnemo jest: ostaviti ih na miru.

Zašto ih ne treba uznemiravati?

Kad čovjek priđe zmiji preblizu, ona se ne "sprema u napad" iz zle namjere, nego zato što se osjeća ugroženo i pokušava se obraniti. Većina ugriza događa se upravo onda kad ljudi pokušaju zmiju tjerati, dirati ili ubiti – u prirodi će se ona, ako ima prostora, gotovo uvijek prvo povući. Uznemiravanje i hvatanje velikih udava dodatno ih izlaže stresu, troši im energiju, remeti razmnožavanje i tjera ih da napuste područja na kojima obavljaju svoju ekološku "dužnost".

Osim toga, neke vrste udava zaštićene su zakonom: u mnogim državama zabranjeno je ubijati ili iz prirode uzimati pitone, boe i anakonde, upravo zato što njihovo nestajanje brzo narušava ravnotežu u lokalnom ekosustavu.

Prirodni ‘sanitarci‘ protiv štetnika

Velike neotrovne zmije izvanredni su regulatori populacije glodavaca i drugih sitnih sisavaca, koji u velikom broju mogu uništavati usjeve i prenositi bolesti. Tijekom mladenačke faze većina udava hrani se miševima, štakorima, pa čak i šišmišima i manjim pticama, čime sprječavaju eksplozije brojnosti tih životinja. U poljoprivrednim krajevima prisutnost zmija dokazano smanjuje potrebu za kemijskim rodenticidima i drugim otrovima, što koristi i ljudima i neciljanim vrstama.

Kao odrasli, pitoni, boe i anakonde prelaze na veći plijen – zeca, divlje svinje, kapibare, pa čak i manje jelene – i time drže pod kontrolom vrste koje bi, uz previše mladunaca svake godine, mogle preopteretiti vegetaciju i uništiti stanište. Kad bi se takvi predatori naglo uklonili, glodavci i drugi biljojedi brzo bi se namnožili, što bi moglo dovesti do preoravanja tla, nestanka mlade šume i širenja zoonoza (bolesti koje se sa životinja prenose na ljude).

Karika u prehrambenom lancu – i predator i plijen

Udavi nisu samo lovci nego i važan izvor hrane za druge životinje, osobito dok su mladi. Na njih vrebaju rode, čaplje, grabljivice poput orlova i sokolova, divlje svinje, pa čak i veći gušteri i druge zmije – njihova brojnost hrani čitav niz predatora i osigurava da energija prolazi kroz ekosustav. Čak su i jaja pitona i anakondi vrijedna "valuta" u prirodi, koju pronalaze svinje, varani, majmuni i brojni sisavci, pa ih u gnijezdu rijetko ostane mnogo.

Odrasle velike zmije pak zauzimaju mjesto vršnih predatora u svojim staništima, osobito u tropskim močvarama i šumama, gdje uz krokodile, velike mačke i ptice grabljivice čine vrh prehrambene piramide. Studije invazivnih burmanskih pitona na Floridi, gdje su dospjeli iz zatočeništva, pokazuju koliko snažan utjecaj ovi predatori mogu imati: tamo gdje su se proširili, populacije rakuna, oposuma i drugih sisavaca pale su za više od 80%, što je promijenilo cijelu strukturu ekosustava. U prirodnom okruženju, taj isti "top‑down" pritisak upravo je ono što održava ravnotežu – razlika je u tome što u svojim izvornim staništima udavi rastu zajedno s plijenom i konkurentima, a ne dolaze kao uljezi.

Pokazatelji zdravlja staništa i saveznici čovjeka

Biolozi zmije često nazivaju "bioindikatorima": tamo gdje ima stabilne populacije pitona, boa ili anakondi, obično postoji i relativno očuvano stanište s dovoljno plijena, skrovišta i čiste vode. Pad broja zmija prvi je signal da se nešto ozbiljno događa – krčenje šuma, zagađenje, prelov ili pretjerano ubijanje iz straha – i da cijeli ekosustav gubi stabilnost.

Za ljude, prisutnost udava u krajoliku dugoročno znači manje glodavaca na poljima i u skladištima, manje kemije u okolišu i zdravije šume i močvare koje bolje zadržavaju vodu, ublažavaju poplave i služe kao "spužve" za ugljik. Uznemiravati, progoniti ili neselektivno ubijati pitone, boe i anakonde znači, zapravo, rezati granu na kojoj sjedimo – uklanjati tihe, noćne saveznike koji rade posao za koji bismo inače morali plaćati pesticide, deratizacije i skupe projekte obnove prirode.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
08. veljača 2026 18:02