Upoznajte roboticu Avu: stvorio ju je ludi znanstvenik i pozvao programera da testira njenu humanost, no ona ga privlači

Ex Machina. Deus Ex Machina. Bog iz stroja. Božica. Božanski (u)stroj. SF triler “Ex Machina” (2014.) bio je ekstraordinaran i vizionarski već u vrijeme izlaska. Danas je još bolji i vapi za obnavljanjem ili prvim gledanjem dok pratimo nezaustavljivu evoluciju umjetne inteligencije, što je film i prorokovao.

Naime, redateljski prvijenac Alexa Garlanda, čestog scenarista Dannyja Boylea (“Žal”, “28 dana/godina kasnije”, “Sunshine”), mnogima je prošao ispod radara. U hrvatskim kinima Garlandov debi nije nikad zaigrao, iako je bio najavljen za kinodistribuciju i njegovi foršpani vrtjeli su se prije drugih filmova.

Gledanje “Ex Machine” na velikom ekranu namireno je u studenome 2025. u londonskom “Prince Charles Cinema”. Koliko je film dobar, potvrđuju i repete kad se dva mjeseca poslije prikazao na HRT-u. Ono što se naziralo u doba premijere sada je kristalno jasno: “Ex Machina” je jedan od najboljih SF (i uopće) filmova novog milenija.

Psihološki kompleksan i intelektualno stimulativan, “Ex Machina” na inteligentan i jedinstven način spaja naizgled nespojivo – “Blade Runnera” i “Weird Science” (sanjaju li androidi električne snove i barbikolika tijela?), a film je režiran s kubrickovskim znanstvenim odmakom i osjećajem za perfekcionizam i legao bi izvanredno u “double bill” maratonu s “Her”.

Film se uvlači ispod kože i tu trajno ostaje zahvaljujući izazovnoj postavci, izvrsnim glumcima, opčinjujuće ugođajnoj fuziji fotografije i glazbe te terminatorski revolucionarnim efektima koji su zasluženo osvojili Oscara u konkurenciji sa znatno skupljim spektaklima, sedmim “Ratovima zvijezda”, “Marsovcem”, četvrtim “Pobješnjelim Maxom” i “Povratnikom”.

Efekti se nastavljaju tamo gdje su stali “Terminator”, “RoboCop” i “Ja, robot”. Prototipna barbikolika AI robotica biblijski sugestivnog imena Ava (odlična Alicia Vikander) izvanredna je sintetička kreacija, korak naprijed spram dizajna Sonnyja iz “I Robot”.

Lice Ave još je uvjerljivije pričvršćeno za metalnu lubanju u odnosu na facu ubijenog policajca Alexa Murphyja u “RoboCopu”, a njezin trup i podlaktice su prozirni, tako da možemo vidjeti robotske kosti kao kod Terminatora, koji je za sličan egzoskeletski pogled morao ogoliti meso.

Igrajući se Boga i prometejski mu ukravši “dar stvaranja”, ali i razaranja (Oppenheimerov citat “Postao sam Smrt, uništitelj svjetova”), roboticu je kreirao frankensteinovski znanstvenik Nathan (Oscar Isaac) i pozvao mladog programera Caleba (Domhnall Gleeson) na svoje golemo bunkersko imanje, izolirano od svijeta, da bude “ljudska komponenta u Turingovu testu” i provjeri može li Ava proći kao “čovjek”, tj. “ima li svijest ili simulira istu”.

“Ako si stvorio svjesni stroj, to nije povijest čovjeka. To je povijest bogova”, kaže Caleb, na što se Nathan nadoveže izrazom “prometejski” (Isaac je u međuvremenu glumio dr. Frankensteina u Del Torovoj verziji romana Mary Shelley, nekoć podnaslovljenog “Moderni Prometej”).

Čitav film iznimno načitanog i nagledanog Garlanda – čije referencije uključuju mitologiju, Bibliju, SF-ovske romane i filmove, čak i Pollockovo slikarstvo koje je razbijalo konvencije i iznjedrilo nešto novo – podijeljen je na poglavlja i sveden na jednu sve klaustrofobičniju/tjeskobniju lokaciju i tri intrigantna lika u međusobnom nadmudrivanju i manipuliranju, odnosno četiri računajući Nathanovu pomoćnicu Kyoko (Sonoya Mizono), što ga čini intimnim iskustvom dok ulazi u njihove umove, pa i srca, bivajući analitički i osjećajan.

Paranoidno-psihološko-trilerska priča u SF ruhu polako zateže tenziju i koketira i s (robotskim) noirom kao Ava s naivnim Calebom. On pada na čari sintetičke fatalne žene u nastajanju i želi je spasiti od zlostavljački nastrojenog Nathana. “Privlačim li te?” Ava pita Caleba tijekom njihovih razgovora, uočavajući njegove “mikroekspresije” koje to potvrđuju dok se hrva s osjećajima i moralnim dilemama, te postajući manipulativna kao “femme fatale” izvanzemaljka u ženskoj koži iz “Under The Skin”.

Uz pogled na čovječanstvo kao takvo i propitivanje što nas čini ljudima, Garlandov SF je i film o muško-ženskim odnosima i “programiranoj” seksualnosti spolova. Je li Ava programirana da flertuje (u jednom trenutku stavlja vlasulju i odijeva ljetnu haljinu s cvjetnim uzorkom) i pretvara li se da joj se Caleb sviđa kako bi pobjegla iz zatočeništva ili se stvarno zaljubljuje u njega?

“Može li svijest egzistirati bez interakcije? Programirao sam je da bude heteroseksualna, baš kao što si i ti bio programiran da budeš heteroseksualan, prirodom ili odgojem ili oboje”, Nathan govori Calebu. Vikander u nadahnutoj ulozi svakim idućim kadrom bolje demonstrira govor tijela na granici žene i robotice (izražavanje i simuliranje stvarnih emocija) da je teško uočiti razliku između ljudskog i kompjutorskog uma koji Ava sve više razvija.

“Jednog dana AI će gledati na nas na isti način kao što mi gledamo na fosilne kosture na afričkim ravnicama. Uspravni majmun s grubim jezikom i alatima, spreman za izumiranje”, upozorava Nathan dok film širi priču i na primordijalno preživljavanja vrsta, od (pećinskog) čovjeka do robota.

Ava je robot, ali razvija “ljudske” osjećaje, ispoljava slobodnu volju i zainteresirana je za vanjski svijet gdje bi se mogla adaptirati ili povesti terminatorsku “pobunu mašina” jednom kad kao stroj prestigne čovjeka. No nije Ava kriva. Ona je ljudskih ruku djelo i mogla bi parafrazirati (na)crtanu Jessicu Rabbit. “Nisam zločesta, samo sam tako napravljena...”