Nevjerovali ili da, legendarni Brian De Palma bio je više puta nominiran za Zlatnu malinu u kategoriji najgoreg redatelja, a nijednom za režijskog Oscara. De Palma je dobio nominaciju za vrhunski trolist “Odjevena da ubije”, “Lice s ožiljkom” i “Striptiz smrti” te “Misiju na Mars”. Usto, “Dressed To Kill” je imao i još dvije nominacije za Golden Raspberry Awards, tzv. Razzies – uloge Michaela Cainea i Nancy Allen, a pravo je čudo da je “Body Double” ostao na samo jednoj.
No, to je ništa prema “Vatrometu taštine” (“The Bonfire Of The Vanities”, 1990.), ekranizaciji bestselerskog romana Toma Wolfea. Najomraženiji De Palmin uradak predložen je za čak pet Zlatnih malina, od čega su dvije bile na njegov račun, najgori film i redatelj, a preostale tri otpale su na scenarij Michaela Cristofera te glavne i sporedne uloge Melanie Griffith i Kim Cattrall.
Mnogi su voljeli mrziti “Vatromet taštine” te 1990. i spalili ga na lomači prije nego što je uopće uspio rasplamsati nebo narančastim koloritom, ekvivalentno haljini boje jarkog zalaska sunca koju u filmu nosi seksi Melanie kao Maria Ruskin, a sugerira sumrak “yuppie” kulture utjelovljene u njezinom ljubavniku Tomu Hanksu u ulozi Shermana McCoya.
“The Bonfire Of The Vanities” na retro(per)spektivno gledanje nije depalmovski sjajan film kao “Carrie”, “Odjevena da ubije”, “Pucanj nije brisan”, “Striptiz smrti” ili “Carlitov način”, pa ni istinski dobar, ali je prokleto daleko od lošeg kakvim su ga prikazali i još ga prikazuju.
Ponovno je pogledan u periodu kad se (opet) šuška o serijskom remakeu, što bi bio drugi uzastopni slučaj za neki film iz 1990. nakon “Nedokazane krivnje”, a to kao da je De Palma i naslutio s obzirom da se “prava na mini-seriju” spominju u njegovom “Vatrometu taštine”.
Jedan od problema u recepciji jest što se od De Palme očekivala doslovna ekranizacija Wolfeova romana, dok je on snimio depalmovski film. Ako “The Bonfire Of The Vanities” nije dobar u wolfeovskom smislu, bolji je u depalmovskom, unatoč određenom omekšavanju priče i pripadajućim ustupcima, zasigurno izvojevanim od strane studija.
Čini se da je De Palma više zamislio film kao farsičnu crnu komediju nego satiru, a sa slično žanriranim ostvarenjima češće je imao posla na početku karijere (“Pozdravi”, “Zdravo, mama”, “Upoznaj svojeg zeca”) nego kasnije (“Mudrijaši”). Otud Hanks u glavnoj ulozi.
Hanks je bio jedan od sinonima američke komedije osamdesetih, prije prelaska na dramske uloge u devedesetima s “Philadelphijom”, što također kao da je ovdje najavljeno prilikom susreta Shermana s tipom koji je “na užoj listi za Nobelovu nagradu i ima AIDS”. A i Griffith nije fatalna žena kao u “Body Double”, više komična seks-bomba koja krivo izgovara riječi, negdje između njezinih izvedbi u “Čudesnoj djevojci” i “Zaposlenoj djevojci”.
Ustvari reklo bi se da je De Palma htio snimiti anti-”Wall Street” moralističku komediju na tragu filmova Franka Caprine (lik suca Whitea u tumačenju Morgana Freemana prilično je caprijanski, posebno u završnom govoru u kojem vapi za “pristojnošću” kakvom “vas je naučila baka”) i “Kola sreće” Johna Landisa računajući “tko bi gori, sad je doli” zaplet. Sherman započinje film kao uspješni poslovni čovjek, “gospodar svemira” koji na Wall Streetu okreće milijune dolara dnevno, ima suprugu (Cattrall) i ljubavnicu.
No, kad jedne večeri nakon pogrešnog skretanja završi u Južnom Bronxu u sceni koja podsjeća na gubljenje po New Yorku u gluho doba noći u vršnjačkoj “Brzoj promjeni”, naizgled ga napadnu dvojica crnaca, jednog od njih Maria u bijegu udari skupocjenim Mercedesom (“O, moj Bože, domoroci!”, usklikne ona) i taj padne u komu i umre, Sherman će ispasti žrtveno janje političkih igara (bijeli oportunisti, crni oportunistički aktivisti, tabloidni novinari) i naći se u centru medijskog i sudskog cirkusa.
Sa Shermanovim padom isprepleće se uspon Petera Fallowa (anti-akcijska uloga Brucea Willisa), naratora filma koji se na početku pita “Što koristi čovjeku ako sve dobije, a dušu svoju izgubi?”. Fallow prolazi put od alkoholičara s dna novinarske kace do uspješnog novinara pa i publicista nakon što objavi priču kao “(per)verziju istine” i pretvori je u “hit-and-run” senzaciju, da je bijelac pregazio nevinog mladog crnca koji je tuda šetao.
Tako crna zajednica može prikazati Shermana kao mrzitelja crnaca, u čemu korist vidi i okružni tužitelj u utrci za gradonačelnika (F. Murray Abraham). Sav taj kaos De Palma snima na svoj režijski raskošan način, počevši od uvodnog kadra statue orla kako promatra New York s vrha Cryslerove zgrade i kao da nijemo osuđuje njegove klasne razlike.
Pojedine sekvencije ovjekovječene su diopter lećama kamere i tehnikom podijeljenog ekrana, imamo i “meta” trenutak isprepletanja radnje s operom “Don Giovanni”, a u jednoj urnebesnoj sceni Sherman na kućnoj zabavi u režiji njegove žene maše sačmaricom poput Elliota Nessa iz “Nedodirljivih”, da bi na kraju ispao kao Jack Burton iz “Velike gužve u Kineskoj četvrti” kad pucnjem u plafon odvali komade žbuke i oni ga poklope (Cattrall je glumila i u potonjem filmu).
Međutim, ispod puste stilizacije krije se dalekosežna “vizija” i osjeća se De Palmina osuda samodopadne “yuppie” kulture osamdesetih, arogancije, pohlepe, dvoličnosti, medija, korupcije, rasnih tenzija i ironija svijeta (“Ako te istina ne oslobodi, onda laži”).
“Yuppie” kultura je upravo 1990. i završila, ali svijetom drmaju neki novi “gospodari svemira”, tabloidi su postali još gori pojavom interneta i društvenih mreža, a rasne tenzije i dalje prisutne. Oni koji su 1990. prečuli što je “Vatromet taštine” imao za reći, možda danas poslušaju. Čak i najveći kritičari De Palme trebali bi barem priznati da je film postao relevantniji, ako ne i bolji. *** ⅔
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....