– Moram reći da je Splitski festival 1969. bio jači od onoga u San Remu. Te sam godine ušao u finale "Splita", i to zahvaljujući žiriju. Godinu dana kasnije bio sam drugi, s glasom manje od pobjednika Vice Vukova, 1971. dobio sam pet nagrada, 1972. je pobijedio Đorđi Peruzović, 1975. bio sam prvi s pjesmom Zdenka Runjića "Ja ne mogu drugo nego da je ljubim", 1976. nisam pjevao, 1977. bio sam prvi s "Noćas ćemo zemlji ko materi reći", 1978. je pobijedio Oliver s jednom od, po mojem mišljenju, njegovih najboljih pjesama, "Oprosti mi, pape", 1980. sam dobio Zlatni grb grada Splita i napustio Splitski festival.
Ali sam nakon toga 25 puta napunio Gripe. Ja jesam Šibenčanin, živim u Zagrebu već 45 godina, ali moju je karijeru stvorio Split – gotovo u dahu je te 2008. nanizao festivalske godine pjevač slonovskog pamćenja, ispreplićući kroz sjećanja sport i glazbu, kao najprepoznatljivije splitske simbole.
– Hajduk je bio najjači u 70-ima, a ja sam bio najpopularniji pjevač. Igrači iz drugih klubova bivše države znali bi me upitati: "Je li Hajduk zainteresiran za prvo mjesto?" Ja bih im odgovarao: "Ne znam je li Hajduk, ali ja jesam." A onda bi oni uzvratili: "Mi vam, care, večeras poklanjamo dva boda."
Ljudi su, naime, strašno uvažavali Hajduk, koji je u 70-ima četiri puta bio prvak i pet puta uzeo Kup. Mora se znati da je to bilo u vrijeme Jugoslavije, s dva milijuna komunista i 22 milijuna ljudi koji nisu bili u partiji. To ljudi stalno zaboravljaju. Komunisti su živjeli svoj život. Nikada nisu dolazili na moje koncerte, ja sam za njih bio antisocijalna pojava, ali to me nije ni interesiralo – komentirao je najpopularniji pjevač nekadašnje Jugoslavije.
– Nitko na prostoru bivših šest država ne može reći: "Ja sam prodao više CD-ova od Miše Kovača." Nisu to bili ni Bijelo dugme ni Lepa Brena, a da ne govorim o Oliveru Dragojeviću.
I hrvatstvo je u Dalmaciji tada bilo jače negoli danas. Danas Hrvati idu jedan protiv drugog, stalno se vraćaju na Drugi svjetski rat, neke ustaše, partizane... Već mi je puna pipa toga.
Neka se spominju ljudi koji su u zadnjem ratu obranili Hrvatsku, i to zato što je bila napadnuta. Pa ja sam 1945. imao četiri godine. Što mene zanima Drugi svjetski rat?! To je prošlost, pa imali smo mi rat 1991., u kojemu sam izgubio sina. I normalno da nikada neću stupiti nogom ni u Srbiju ni u Crnu Goru.
Jel‘ to normalno?! Jest. Za nekog drugog nije, jer nikog nije izgubio i ide tamo gdje je lova. Idem i ja pjevati, ali u Dalmaciju. I to je to – rezolutno je govorio Mišo Kovač, garnirajući priču o svojoj vezi sa Splitom i Hajdukom neizbježnom dozom politike i osvrtom na stanje na domaćoj glazbenoj sceni. Za nju i nije previše mario, ali uvijek ju je pratio i uvijek, na sebi svojstven, osebujan način otvoreno komentirao.
– Televizija ima svoje pjevače koji na komercijalnim koncertima ne mogu prodati 200 ulaznica. Ali s druge strane imate dobre pjevače – Gorana Karana, kojemu, istina, nedostaje karizme, a Gibonni je u urbanoj glazbi najbolji.
Tu nema nikakve dvojbe, daleko je bolji od Karana. I puni dvorane. A tko puni dvorane, onda je to to. Ako Gibonni puni Dom sportova, onda je on zvijezda. Znamo da nitko na svijetu ne može dobiti Grammy ako nije diskografski rekorder. A kod nas taj Porin kao diskografsku nagradu dobivaju ljudi koji prodaju 100 CD-ova.
Pa Tamara Obrovac ne može prodati... Ma šta, ne može niti... pet ulaznica. Ako ona sama proda na komercijalnom koncertu 200 ulaznica, ja ću se objesiti. I ne samo ona, nego puno njih. Karan će, recimo, napuniti Dom sindikata, neće "Cibonu". Okej, postoji Dražen Zečić koji će to učiniti. To znači da ima momaka koji će napuniti tu dvoranu.
Naravno, ne mogu stići mene, koji sam prodao 20 milijuna ploča, jer sam imao isto toliko ljudi. Oni imaju tržište od četiri milijuna ljudi i HTV, koji gura samo i isključivo nerazumljivu glazbu.
Za sve je kriv taj Kostadinov, koji s hrvatskom glazbom nema nikakve veze. Evo vam "Zvijezde pjevaju"! Što mislite kako bi trebalo nazvati tu emisiju? "Obični ljudi pjevaju" – tako bi je trebalo nazvati. Kakve zvijezde – glasno se te 2008. pitao Mišo Kovač, koristeći i tada prigodu, što mu je bilo svojstveno, da podsjeti na to kako svi najpopularniji pjevači dolaze iz Dalmacije.
– Danas imate 3000 pjevača u Hrvatskoj. A znate li tko jedini može napuniti dvoranu u Hrvatskoj, ali s prodanim ulaznicama? Oliver Dragojević, Gibonni, Thompson i Dražen Zečić. Ne govorim o sebi, jer je onaj koji sebe hvali budalaš. Nema nikog iz Zagreba, jer njih sponzori plaćaju, a oni pjevaju. Eto, tu je još i Škoro. Ali on je Slavonac. Govorim kako jest i mogu to činiti jer sam 47 godina na sceni. Zato, ako danas želite uvrijediti čovjeka, recite mu da je pjevač. Jer ni u modi krojač više nije krojač. On je stilist – ironično je prije 13 godina zborio Mišo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....