Sjetimo se legendarnog intervjua s Mišom iz 2006. godine koji je naša novinarka Mirela Goreta vodila s njim za Jutarnji list.
Mišo Kovač, učinilo nam se, nikada nije zvučao ponosnije negoli ovih dana – njegova kći Ivana našla se u žarištu interesa javnosti zbog statusa nove pjevačice Magazina. Pjevač koji je već za života zavrijedio titulu legende s radošću se, ali i s dozom opreza polako privikava na kćerin izbor profesije.
Nitko bolje od njega ne zna što bi sve Ivanu moglo snaći na njezinu glazbenom putu, premda ju je svojedobno, uočivši njezinu darovitost, i sam molio da se popne na pozornicu. Uspio ju je nagovoriti tek na ulazak u studio, snimanje dueta i jedne samostalne skladbe, što je trasiralo Ivanin put k Magazinu. Ponudu splitskog skladatelja Tončija Huljića Mišina je kći objeručke prihvatila, a popularni se pjevač u novonastaloj situaciji, čini se, više priklonio ulozi oslonca negoli savjetodavca.
– Danas je teška situacija na estradi. U moje vrijeme cijela država imala je 22 milijuna stanovnika, a sad je puno teže jer imate, ne znam, pedeset novina, šest televizija, tri stotine pjevača i isto toliko grupa. Tih šest TV kuća moraju puniti svoj program, svi ti pjevači stalno se vrte na televiziji, ali na terenu ta priča nema veze – govori Mišo Kovač.
• Jeste li dobro upoznali kćer Ivanu sa stanjem na domaćoj glazbenoj sceni?
– Sve to ona zna. Ali znate o čemu se radi?! Postoji jedan Robbie Williams, a nitko ne zna koliko je prodao CD-ova. Rolling Stonesi su prodali milijune albuma. I tko će privući veći broj ljudi na koncert?! Robbie Williams ili Rolling Stonesi?! Naravno, Rolling Stonesi, zato što su prodali milijune ploča.
Gledajući tu i tamo pojedine novine, shvatio sam da ne poznajem neke ljude, a isto vrijedi i u slučaju političara. To je tragedija – kamera snima tog Čačića i njegovih pet ljudi, a on radi predizbornu kampanju. Ma dajte. Najveći domet svih tih zvijezda koje gledamo na televiziji je kafić. U Zagrebu se sve događa u kafićima, čak ne u klubu "Best", jer onamo već treba privući 2000 ljudi.
• Kako ste doživjeli Ivanin angažman u Magazinu? Jeste li se zabrinuli zbog njezina izbora profesije?
– Ne, jer mi je Tonči Huljić u prvom telefonskom razgovoru rekao da je kod Ivane osjetio isto ono što sam joj ja rekao kad je prvi put ušla u studio: "Pjevaj kako se osjećaš i pjevaj sebi. Budi ti." Kad mi je Tonči rekao kako je slušao toliko i toliko pjevačica, da je trebao ići čak u Makedoniju po novu članicu Magazina i odustao od svega čuvši Ivanu, samo sam kćeri, koja se tom prilikom slučajno zatekla kod mene, prepustio slušalicu.
I tu je prestao sav moj angažman oko Ivane i Magazina. Moram reći kako je Magazin kultna grupa, prodavali su svojedobno isti broj albuma kao i ja. Ali me nisu mogli stići jer sam imao deset godina prednosti. Isto tako moram priznati da je moja prva reakcija na Huljićev poziv bila: "Ne." Ali više je to bilo instinktivno, pomislio sam to u sebi. Onda sam shvatio kako Ivana ima ono nešto i kako ona to može... Ivana je borac, ona ima četrnaest, osamnaest, dvadeset i osam i sto godina. Ma Ivana je u glavi starija i od mene. Zato ja sad šutim, ona jest moja kći, ali je i članica Magazina. Neka malo sama vidi kako je to, kako se treba boriti na sceni.
• Ivanin angažman u Magazinu, zanimljivo, koincidira s idejom Tončija Huljića o realizaciji talk-showa "Reci, Mišo", koji biste vi trebali voditi. Jeste li utanačili TV suradnju?
– Zvao me Đorđe Novković, s Huljićem uopće nisam razgovarao o tome. Bilo je to još za Uskrs, Đorđe mi nije rekao kako bi se zvala emisija, nego mi je samo iznio njihovu ideju. Ali sve je ostalo na razini ideje, jer bi TV kuća koja bi to prikazivala morala prihvatiti emisiju pod mojim uvjetima – morala bi ići uživo. Pa niste valjda pomislili kako bi bilo koja TV kuća mogla dati Miši Kovaču emisiju uživo?! Ma okrenuo bih državu naglavačke,
a prvi bi mi gost odmah bio Stipe Mesić. Baš bih volio kada bi mi malo objasnio neke stvari jer sam ja, očito, glup. Pazite, nitko na svijetu nije pobijedio medije, pa ne može ni Mišo Kovač. Mediji su, primjerice, srušili jednog Nixona, koji je bio jak poput Georgea Busha. Evo vam još jednoga zgodnog detalja – u vrijeme kad sam bio najpopularniji pjevač u bivšoj državi, 1979., pita mene moj otac u Šibeniku: "Reci, Mišo, zašto si se potukao u Herceg Novom." Kažem mu da nisam uopće bio ondje i uzvratim protupitanjem: "Pa kome ti vjeruješ, svom sinu ili novinama?" A on će meni: "Novinama." Eto što su vam mediji u očima običnih ljudi.
• O vašem gostovanju u "Nedjeljom u 2" kod Aleksandra Stankovića puno se pisalo i govorilo. Kakve su reakcije stigle do vas?
– Stanković me nakon emisije poljubio, popili smo kavu, poslije mi je poslao i poruku kako svi govore o našem intervjuu. On je super momak, nije kukavica kao puno novinara. Ali ne bih se volio vraćati unatrag jer mi je dosta te sage o Miši Kovaču. U toj sam emisiji imenom i prezimenom prozvao ljude iz policije koji znaju sve o smrti mojega sina Edija i nitko u Hrvatskoj nije ni trepnuo. Nastao je totalni muk. A pisalo se o perifernim stvarima, o estradi. Pa što je estrada negoli periferna stvar?! Kako sam ja pravi Šibenčanin, a svi se mi Dalmatinci malo otkačimo kad puše jugo, kod Stankovića sam spominjao neke momke s naše scene...
• Znači, bila je južina kad ste komentirali Gibonnija u stilu "tko je to"?
– Poštujem svakog tko ima svoju publiku. Ako je Gibonni napunio Dom sportova, ako mu to nije napravio T-Com, onda ću mu se ja pokloniti i reći: "Svaka ti čast." Ali ako mu je Dom sportova napunio T-Com, onda ću nazvati Ivicu Mudrinića i zahvaliti mu na koncertu Gibonnija. I njemu ću reći: "Svaka ti čast, Mudriniću, bio si ministar za vrijeme Tuđmana, a sad si prvi čovjek Hrvatske jer radiš najveće koncerte i imaš svaku sekundu reklamu na svim televizijama."
• Je li vas se dojmio nedavni koncert klapa na Poljudu pred 15.000 ljudi?
– Super je to, 15.000 ljudi je super. Ja sam, recimo, na Poljudu imao 60.000 ljudi. Ali dobro je to bilo s klapama, nije to bio koncert pedeset violina u stilu "ciju, ciju", Gavella. Ipak je to Poljud, Split, naša dalmatinska glazba. Jao se nama ako ne budemo poštovali svoje ljude, ako budemo poštovali samo 2000 ljudi koji su se obogatili u ratu. Svaka čast onima koji imaju i koji znaju posao. Ali kako to onda ja, koji sam prodao 20 milijuna ploča, nemam ništa? Živim u pedeset četvornih metara, istina, imao sam i 110 četvornih metara stambenog prostora, ali sam ga prodao kako bih kćeri mogao kupiti stan.
• Je li vam dobro u vaših 50 kvadrata?
– Meni je super, Lidija i ja jako smo vezani, imamo i psa, a meni ne treba puno. Ma da mi netko daruje jahtu, ne bih je uzeo jer bih morao razmišljati o vezu, održavanju... I što?! Došao bih na jahtu, dva dana se vozio po moru i totalno poludio. Čekajte malo, pa ja sam čovjek s mora, moja je kuća ispred mora.
Što će meni jahte?! Gledao sam neke Šveđane, dere bura, hladno, oni se kupaju... Zašto?! Jer su platili pansion pa žele maksimalno iskoristiti svaki trenutak. Sad se sve nešto živi u stilu "on je krema, jer on ima". Ja sam imao novac, a mogao bih ga, budite sigurni, imati i sad kad bih pjevao svugdje kamo me zovu. Sa samo jednom turnejom po Srbiji riješio bih svojoj obitelji egzistenciju do kraja života. Ali ja to neću.
Što je to lova?! Mene su 1964. hranili studenti, švercali su me u studentskom domu i davali mi jesti jer nisam imao novca. U istoj sam se situaciji našao i s Lidijom u početku veze, kada smo nakon mog samoranjavanja u Velikoj Gorici živjeli s 50 kuna na dan.
Nikad nisam bio rob novca niti sam imao osjećaj za novac. Danas mi je najvažnije da je Ivana dobro, da ima svoj stan i da je sretna s onim čime se bavi. A za glazbu je uistinu talentirana. Kad sam ja počeo pjevati, profesor Šir, koji je testirao pjevače, jednom me je prilikom pitao odakle sam. Kad sam mu rekao da sam iz Šibenika i da pjevam cijeli život, ispratio me riječima: "Nemaš ti ovdje što raditi. Ja te mogu samo pokvariti, možeš slobodno ići kući."
Živa istina. Glazba je u genima, ne pjeva se iz mode. I zato moja kći neće nastupati po kafićima. Ona je članica Magazina, kultne grupe bivše Jugoslavije. Ako Tonči Huljić odluči da Magazin ide u Srbiju, Ivana će ići. Ja neću, ali ona je moja krv.
• Kako vi gledate na tu mogućnost?
– Normalno, nema šanse da bih joj ja rekao: "Ne." Pa političari su danas, poslije 150 godina, izmislili Nikolu kako bi pomirili Hrvate i Srbe. Pomirit će one Hrvate i Srbe koji nisu ubijali. Ali one koji su pobili ljude u Škabrnji treba zatvoriti. I svakog tko je ubio civila Srbina treba zatvoriti. S druge strane, ako su Hrvati kod Mostara imali koncentracijski logor za muslimane, to je sramota svih Hrvata, gdje god oni živjeli.
No, ne može se ubiti 85 ljudi u Škabrnji i nikom ništa, a netko u susjednom selu razbije dva stakla Srbima i Mesić odmah doleti avionom. Ma najprije zatvori ubojice pa onda idi provjeriti prozore... Ma znate što?! Postoji jedna velika istina o mojoj supruzi Lidiji – ona je spasila moju Ivanu od droge, ona je podnijela najveću žrtvu. Lidija je dvije godine svakodnevno vodila moju kćer k dr. Franić jer Ivana nije htjela u bolnicu. Nisam to radio ja, nego Lidija.
• Zašto to niste radili vi?
– Zato što sam bio ranjen. Lidija je i meni spašavala život. Nisam se mogao maknuti. Pa ja tri godine nisam znao što se događa, a kaos je trajao četiri godine. Da se mi ne bismo zavaravali – Ivana je prošla komunu, a hrvatski su zatvori za komunu Beverly Hills. I uspjela je zahvaljujući vlastitoj snazi i volji, a ne heptanonskim ili metadonskim terapijama. Pa znate li vi kako izgleda život u komuni?! Ma, klanjam se svima koji su je izdržali. Ali zato je Ivana danas jača nego bilo tko, ima dušu, ima snagu, osobnost i karizmu.
• Kad ste saznali što se događa, jeste li osjećali grižnju savjesti što niste bili kćeri pri ruci?
– Jesam, kao što sam grižnju savjesti imao i zbog Edija. Znao sam da mu možda nisam trebao dopustiti da obuče uniformu. Mogao sam reći: "Nećeš u uniformu, to ti je to. Goodbye." Budućnost je ionako pokazala kako nitko ne drži do Domovinskog rata, da taj rat nije važan i da nitko ništa o njemu ne zna.
Ovih su me dana zvali iz jedne TV kuće za intervju. Najprije su tražili razgovor s Ivanom, a kad sam im rekao da ona ima embargo na medije od poslodavaca iz grupe Magazin, tražili su mene. Kao, razgovarali bi o mom nedavnom nastupu u splitskom klubu "Tribu" jer su čuli da je to bio jedan od najboljih koncerata u Splitu ovog ljeta. Pitao sam ih imaju li snimku. Naravno da je nisu imali. Pa što ću im onda?! Nisam ja političar da govorim o sebi. Jesu li oni normalni?! Ma, spustio sam slušalicu. Onda sam, usput, odbio i Zuhru.
• Opet?!
– Opet. Ne sviđa mi se ta emisija i nemam tamo što tražiti. Ma znate što, ljude danas nije briga za nikoga. Svi žive tuđe živote. Sve manekenke se udaju za nogometaše, a pjevačice se udaju za tipove s vilama i bazenima za koje ne znam kako su ih zaradili. To neka Sanader riješi sa svojim akcijskim planom. Ali nitko se neće udati za pjevača. Nema šanse, jer pjevač nema ništa. Hrvatska je potpisala ugovor sa svim državama Europe kako bi lakše ušla u nju, pa plaća šakom i kapom svima onima koji vrte Madonnu, Shakiru, Eminema...
No, nije potpisan ugovor sa, kako kaže Stipe Mesić, tranzicijskim zemljama – Makedonijom, Srbijom, Crnom Gorom i BiH. Oni Hrvatskoj ne plaćaju ni kunu i zato Mišo Kovač od HUZIP-a na godinu primi 12.000 kuna. Tu je cijeli problem – Đorđe i ja smo surađivali 20 godina, a ušli smo u sukob zbog nekih ljudi koji su nekoć radili u Croatia Recordsu. Pao je tada pod njihov utjecaj i rekao neke stvari koje mi se nisu dopale.
Ali on danas više nije pod tim utjecajima, nego pod nekim normalnim utjecajima... On je najuspješniji autor, sa mnom je najviše prodao, ali pisao je i za Srebrna krila, Nedu Ukraden, Pro arte... Cijenim ga, ali mi ništa nije ponuđeno. Postoji, recimo, u Šibeniku čovjek koji se zove Duško Šarac, a za njega nitko ne zna. Napravite li anketu, 90 posto ljudi neće znati tko je on, a napisao je kultnu pjesmu "Dalmacija u mom oku".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....