Bilo je dovoljno da raširi ruke. Ponekad i samo jednu podigne, odmakne mikrofon i pogleda prema publici. Ono što bi uslijedilo znalo je nadglasati i orkestar: tisuće ljudi pjevale su kao da pozornica pripada upravo njima. U tom trenutku svatko je imao svoju pjesmu, svoju ljubav, svoju davnu tugu. A svima je zajednički bio Mišo.
Smrću Miše Kovača hrvatska je glazba izgubila pjevača čiji se značaj teško može izmjeriti brojem albuma, festivalskih nagrada ili prodanih ploča. Njegove pjesme odavno žive izvan diskografije. U obiteljskim slavljima, na povratku kući, na stadionima, za stolovima od kojih se nikome ne ustaje. Ondje gdje nakon prvog stiha više nije potrebno pitati zna li netko nastavak.
Zašto ga je narod toliko volio? Dio odgovora nalazi se u toj neobičnoj bliskosti. Mišo je o ljubavi pjevao bez odmaka i bez nelagode pred velikim riječima. Njegovi su junaci ostavljeni, vjerni, ponosni, slomljeni, spremni sve izgubiti zbog jedne žene. Slušatelju je ostavljao dovoljno prostora da u pjesmu useli vlastiti život.
Njegova scenska prepoznatljivost počivala je na oporu glasu, brkovima i gesti prepuštanja pjesme publici. Upravo je taj odnos izvođača i slušatelja jedno od ključnih obilježja njegova fenomena.
Od festivalskih pobjeda do pjesama koje znaju svi
Veliki proboj donijela mu je “Više se nećeš vratiti”, pjesma Đorđa Novkovića s kojom je 1969. osvojio sarajevski festival Vaš šlager sezone. Dvije godine poslije stigla je “Proplakat će zora”, skladba Stjepana Mihaljinca na stihove Drage Britvića. U izvedbi Miše i klape Filip Dević postala je jedan od prijelomnih trenutaka Splitskog festivala 1971., s nagradama publike, međunarodnog programa i novinara.
Već u tim pjesmama može se čuti ono zbog čega će ga publika desetljećima prihvaćati kao svojega: glas koji emociju izgovara do kraja, bez skrivanja iza ukrasa. U “Proplakat će zora” tuga dobiva širinu krajolika. Takvoj pjesmi odgovaraju i festivalska pozornica i glasovi okupljeni oko jednoga stola.
Na Splitskom festivalu ponovno je slavio 1977. s pjesmom “Noćas ćemo zemlji ko materi reći”. O suradnji s Britvićem i Mihaljincem govorio je s velikim poštovanjem, prisjećajući se kako mu je Britvić pokazao tekst, a on je odmah prepoznao njegovu snagu.
Potom dolaze godine u kojima je gotovo nemoguće izdvojiti samo jednu pjesmu. “Ostala si uvijek ista”, “Ako me ostaviš”, “Ti si pjesma moje duše”, “Svi pjevaju, ja ne čujem”, “Nikoga nisam volio tako”, “Malo mi je jedan život s tobom”, “Jedan dan života”… Svaki od tih naslova nekome je dovoljan da se vrati u određenu godinu, određeni grad ili pred lice koje dugo nije vidio. Upravo su osamdesete donijele veliki dio repertoara koji je učvrstio njegov status među najpopularnijim izvođačima.
“Ostala si uvijek ista” nosi prepoznavanje ljubavi koju vrijeme nije uspjelo izbrisati. “Ako me ostaviš” strah od rastanka izgovara bez zaštite. “Malo mi je jedan život s tobom” već naslovom kaže ono što zaljubljeni pokušavaju objasniti mnogo duljim rečenicama. “Svi pjevaju, ja ne čujem” pripada drugoj strani iste priče: samoći koja može opstati i usred najveće gužve.
U tome je bila snaga njegova repertoara. Velike emocije imale su jasne, pamtljive rečenice, a Mišo im je davao glas kojem je njegova publika vjerovala.
Dalmacija koja se nosi sa sobom
Jednako važno mjesto zauzimaju “Dalmacija u mom oku”, “Dalmatino”, “Dobra ti večer, mati moja”, “Šibenska balada” i “Ne tuguj, Dalmacijo”. U njima se ljubav prema čovjeku susreće s pripadanjem kraju, obitelji i zavičaju.
Dalmacija je u tim pjesmama bila nešto što se može ponijeti sa sobom. Nije trebalo biti uz more da bi se osjetila blizina doma. Dovoljna je bila melodija, poznat glas i nekoliko riječi koje slušatelja vraćaju onamo odakle je krenuo.
Koliko je njegov glazbeni svijet širok, pokazuje izbor Croatia Recordsa “25 Greatest Hits”. Na njemu su, uz spomenute pjesme, i “Pozdravi mi ženu plave kose”, “Čemu da živim”, “Ljetna noć”, “Jači od vjetra”, “Poljubi zemlju”, “Samo nas nebo rastavit može”, “San Francisko”, “Ja nemam više razloga da živim”, “Još i danas teku suze jedne žene” i “Drugi joj raspliće kosu”. To je reprezentativan izbor najvećih uspješnica, a ne konačna granica njegova repertoara.
Poseban život dobila je “Ja ne mogu drugo nego da je ljubim”. U suradnji sa Sašom Antićem i navijačima Hajduka 2021. snimljena je navijačka inačica “Ja ne mogu drugo nego da ga volin”, koja je dodatno povezala Mišu, njegovu publiku i klub kojem je pripadao.
Koncert na kojem je publika imala svoj glas
Njegove koncerte teško je objasniti samo popisom izvedenih pjesama. Važan dio događaja bilo je iščekivanje poznatog pokreta, trenutka u kojem će mikrofon zašutjeti, a gledalište nastaviti. Publika je dolazila pjevati Miši i s Mišom.
Taj se odnos jasno vidio i 5. lipnja 2022. na splitskom Starom placu. Slobodna Dalmacija pratila je večer u kojoj su se nizali hitovi, podizale se ruke i pjevalo zajedno. Pred završetak izveo je “Ako me ostaviš” i “Ostala si uvijek ista”, a pjesmom “Poljubi zemlju” pozvao je na odavanje počasti poginulima za slobodu Hrvatske. Mišine pjesme ostaju ondje gdje ih je publika odavno smjestila: među vlastite uspomene. Zato će prvi taktovi i dalje biti dovoljni. Netko će započeti, netko prihvatiti, a onda će ponovno svi zapjevati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....