Svestrani splitski novinar otkriva nam što ga nakon tragedija pokreće u životu: ‘Nosim svoj križ, ali našao sam mir...‘

Splitski novinar Šime Kovačević dobro je znano televizijsko lice. Godinama ga gledamo kao reportera HRT-ove emisije "Dobro jutro, Hrvatska" kojoj je postao gotovo pa zaštitno lice, a odnedavno se okušao i kao voditelj radijskih emisija na Radio Splitu na kojem ima čak dvije emisije, četvrtkom "Mali krug velikih ljudi" i nedjeljom "Mirisi nedjeljnog jutra". Šimu život nije mazio, kad je imao 11 godina umrla mu je starija sestra, a onda je ostao i bez roditelja. Prije nekoliko godina izgubio je i mlađu sestru koja je preminula od tumora, a kojoj već godinama posvećuje svoje modne revije.

U intervjuu koji nam je dao Šime nam je otkrio nam što ga toliko pokreće u životu, ali i koje su prednosti, a koje mane toga što je poznat, poput primjera gdje ga prepoznaju i u Sarajevu i dovikuju mu "kako stoji Hajduk". Otkrio nam je Šime i kako puni baterije nakon napornog ali ispunjujućeg radnog dana, riječ je o njegovoj maloj oazi mira nadomak Splita, vrtu kojeg je s posebnom ljubavlju uredio i u kojem ugošćuje svoju obitelj i prijatelje s kojima dijeli smijeh, razgovor i sreću.

Na Radio Splitu krenula je tvoja emisija "Mirisi nedjeljnog jutra". Kako je došlo do ideje o emisiji i kakav je koncept?

Ideja cijele ove ranojutarnje emisije je – svjesnost. Već više od pola svog života radim ovaj posao. Upoznao sam mnoge ljude, prošao kroz razna iskustva, doživio i vlastite obiteljske tragedije – gubitke, smrti. Nosim svoj "križ", ali i bio sam svjedokom i tuđih boli i razočarenja. U trenucima – kad se netko razboli, kad izgubimo voljenu osobu – uvijek dolazi ono pitanje: "Zašto?" Tražimo odgovore, oslonce, smisao...I tada polako shvatimo: život se ne događa ni jučer, ni sutra – već upravo sada. Zato je ova emisija tu da se barem nedjeljom „resetiramo„ da se podsjetimo: živimo sadašnji trenutak, budimo zahvalni što dišemo, osjećamo, volimo, što smo tu sada.

U toj atmosferi pričamo o svemu što nas može učinit boljima i sretnijima, filmovima, knjigama, njezi tijela i duše, kućnim ljubimcima, djeci, putovanjima, tehnologiji koja nam olakšava život i sve začinjeno dobrom glazbom. Napisao sam stihove za pjesmu emisije, a glazbu i aranžman potpisuje moja draga prijateljica, glumica Ivana Župa. Pjesma je lagana, ljetna, nostalgična – priziva ljeto onakvo kakvo ga ja pamtim iz djetinjstva. Taj zvuk, ta atmosfera... Moram reći da je jako puno ljudi zvalo i mene i goste nakon prve emisije. Rekli su da sam uspio vratiti onaj stari štih radija – onaj osjećaj kad je radio bio dragi prijatelj. Radio je dragi prijatelj u domovima, što Radio Split njeguje.

Na radiju imao tremu kao na TV-u

Što te privuklo radijskom novinarstvu, koliko se razlikuje od televizijskog?

Sve se dogodilo pomalo slučajno... Našao sam se i na radiju – neplanirano, ali, kako to često biva u životu, baš u pravom trenutku. Došlo je do smjene generacija na Radio Splitu, otvorile su se nove prilike, i ja sam predložio jednu ideju: da svakog četvrtka od 12 do 13 sati, u sklopu emisije "U središtu dana", imam svoj mali prostor – kutak pod nazivom "Mali krug velikih ljudi". Urednik Joško Krželj prepoznao je vrijednost te ideje i – pristao. I tako je, prije dva mjeseca, krenula nova radijska priča. I znate što? Baš kao i kad sam se prije više od 25 godina prvi put javio uživo na televiziji i ovdje sam osjetio onu istu dobro poznatu tremu. Sve dok se nije upalilo crveno svjetlo i znak "ON AIR" – a tada sve nestane, i ostane samo srce, glas i trenutak. Jer mediji – televizija, radio, riječi – nisu samo posao. Oni su život, priča, i susret s ljudima. I zato sam zahvalan što danas kroz eter, mogu s vama dijeliti ono najvažnije – ljudskost.

Je li ti teško uskladiti obaveze, rano ujutro se javljaš za "Dobro jutro, Hrvatska", a onda juriš na radio?

Ne, nije mi nimalo teško raditi – ni na „Dobro jutro, Hrvatska”, ni sada na dvije emisije na radiju: četvrtkom „Mali krug velikih ljudi”, koja traje sat vremena, i nedjeljom „Mirisi nedjeljnog jutra”, od šest do dvanaest sati. Sve to radim zato što volim ovaj posao.

Još davno sam, s osmijehom, ali iskreno rekao: imam osjećaj da se igram, a još me za to i plaćaju. To je prava privilegija – raditi ono što voliš, kada posao nije teret, nego radost. I znati da si barem nekome, negdje, uljepšao dan.

Ljudi me na ulici pozdravljaju kao da sam dio njihove obitelji: „Evo našeg Šime, jesi se umorio? Što će biti sutra?” – osjećam se zaista zahvalno..

Dječja znatiželja koja ne blijedi

Je li teško nalaziti goste, koga ćemo sve imati prilike slušati u emisiji?

Ne nedostaje mi gostiju – gotovo ih je teže odabrati nego pronaći. Kroz gotovo 30 godina rada u novinarstvu, još od studentskih dana, upoznao sam – i profesionalno i privatno – ne samo gotovo svakoga u svom gradu, već i u cijeloj županiji, pa i šire, u Dalmaciji. Upravo zbog toga, uvijek mi je zadovoljstvo ugostiti ljude koji su ostavili snažan trag u društvu, kulturi, umjetnosti. Posebno sam sretan što sam imao priliku ugostiti Marinka Biškića, kojeg sam s razlogom nazvao renesansnim čovjekom Dalmacije. Također, razgovor s velikim dirigentom Harijem Zlodrom bio je prava glazbena poslastica, dok za Mišu Limića, tog istinskog velikana, jednostavno nedostaje riječi – o njemu bi se mogao snimiti cijeli serijal. A tko mi sve tek dolazi… To neka zasad ostane mala tajna – neka zagolica maštu i potakne vas da nas nastavite pratiti.

Kako si se pripremao za radijsku emisiju, tko ti je dao najbolji savjet?

Dobio sam samo jedan savjet od mnogo kolega s radija i televizije i nećete vjerovati koliko vrijedi: “Budi svoj. Budi ono što jesi – veliko dijete koje sve zanima.”

I upravo tako pokušavam pristupati svakom razgovoru, svakom gostu i svakoj priči. Sa znatiželjom, iskrenim interesom i onim dječjim oduševljenjem koje ne blijedi, bez obzira na godine ili iskustvo. Možda je to tajna – ne glumiti, ne pametovati, nego jednostavno slušati, pitati i učiti. Posebno me veseli kad nakon emisije odem do kolegice Mirande Hrabar, a ona me pogleda s osmijehom i kaže: ‘E, što sam ti rekla — ti imaš to nešto.

‘TV mi je prva ljubav, a radio ljubavnica‘

Vidiš li se jednog dana isključivo na radiju možda?

Nisam razmišljao o tome da skroz pređem na radio, TV mi je prva ljubav, a radio valjda ljubavnica. Znaš kako je s većinom muškaraca — teško im je pustiti i ženu i ljubavnicu, haha.”

Koje su prednosti toga što si poznata "faca", a što nedostaci?

Prednosti toga što me ljudi znaju su stvarno velike. Kad nekoga nazovem da pitam hoće li mi biti gost, ne moram objašnjavati ni gdje radim, ni tko sam — uvijek bude ono: „Aaa, ti si!” I stvarno mi nitko nikad nije odbio gostovanje, ni na TV-u ni na radiju. Posebno mi je simpatično kad idem pješke na posao ili se vraćam pa me ljudi zaustavljaju ili dobace neki komentar. Jednom me zaustavila gospođa koja čisti ulice i onako usput mi ispričala što joj se lijepo dogodilo dan prije. I baš smo oboje s osmijehom nastavili dan. Ili kad su me, recimo, po Baščaršiji pratili muž i žena, onako potiho raspravljajući jesam li to stvarno ja ili samo netko tko sliči na Šimu s TV-a. A kad sam progovorio — samo su uzviknuli: „Ej Šime! Što radiš u Sarajevu? Kako stoji Hajduk?” Ja sam se nasmijao i rekao: „Za Hajduk pitajte Mirtu, a ja uživam u Sarajevu.”

Pripremaš li kakvu modnu reviju skoro?

Prije desetak dana imao sam čast sudjelovati na modnoj reviji u suradnji s Dijabetičkim društvom iz Trogira, povodom obilježavanja Dana dijabetičara. Bilo mi je iznimno važno što su me pozvali, i iskreno – bio sam ponosan što mogu biti dio toga. A sad za nekoliko dana slijedi meni najdraža – „Modna revija mladih s Downovim sindromom”. To su uvijek posebni trenuci, puni emocija. Ta djeca, ti mladi ljudi... to su bića čistog srca. Prije dvije godine, na kraju revije, jedna od manekenki uhvatila me za ruku, poljubila i šaptom rekla u defileu: „Hvala ti, Šime.” Nisam mogao ništa reći, samo su mi potekle suze. Nikad u životu nisam primio ljepšu, iskreniju zahvalu. Jako se radujemo, i ja i gospođe Mirjana Ojdenić i Renata  Lončar, one su mi  velike podrške u svim revijama. Bez njih bi to bilo puno teže. A uskoro slijedi još jedna revija u Gali, za mjesec dana… i, naravno, ona meni najposebnija – na rođendan moje sestre.

‘Sve što mi padne na pamet pokušam‘

Što te pokreće u životu, poprilično si svestran?

Život me pokreće. Život je vrijeme koje tiho curi — i baš zato ga moramo iskoristiti dok smo ovdje, sada, na ovom mjestu i u ovom trenutku. Nikad ne znamo kad će doći ono posljednje „sutra” o kojem smo razmišljali što ćemo sve tada napraviti. Zato živim sada. Sve što mi padne na pamet — pokušam. Jer ne želim jednog dana žaliti što nisam probao, što nisam ostvario ono što mi je srce šaptalo. Život nije vječan, ali dok traje, treba ga živjeti punim plućima.

Što je tvoja oaza mira, gdje i kako se najviše voliš relaksirati nakon napornog radnog dana?

Nadomak Splita stvorio sam svoje utočište — svoj „skriveni vrt”, ili kako bi se na engleskom reklo, sanctuary. Taj izraz znači i hram, a upravo to je meni — hram sreće i mira. Tamo je moja zelena oaza, mjesto gdje nalazim svoj unutarnji mir i radost. Tamo su moji djelići sreće — moje „beštijice”, psi i mačke, zlatne ribice, žabe i ptice koji me uče bezuvjetnoj ljubavi i prisutnosti u trenutku.

To je i mjesto gdje dolaze ljudi dobrog srca — moja obitelj i prijatelji, s kojima dijelim smijeh, razgovore i tihe trenutke. Zajedno stvaramo toplinu koja ispunjava svaki kutak tog vrta, čineći ga još posebnijim i življim.

U tom kutku svijeta, daleko od buke i užurbanosti, osjećam kako se duša smiruje, a srce puni zahvalnošću. Taj vrt nije samo mjesto na zemlji, nego moj dom za tijelo i dušu — podsjetnik da sreću pronalazimo u jednostavnosti i ljubavi koju dijelimo.