"Rosebud" Orsona Wellesa iz "Građanina Kanea" motivski je preseljen u kontemplativnu, elegičnu dramu "Oh Canada", možda i najosobniji projekt provokativnog filmaša Paula Schradera ("Ljudi mačke", "U podzemlju seksa"). No, za Schradera je "rosebud" nešto sasvim drukčije od – oprez: "spoiler" ako ima još netko da nije pogledao "Citizen Kane" – Wellesovih saonica iz djetinjstva.
Vrijedi otkriti što u filmu koji je premijeru imao u Cannesu, a kod nas se (napokon) pojavio barem na "online" videotržištu i dostupan je u "A1 Videoteci". "Oh Canada" predstavlja dvostruki "reunion" za Schradera. To je još jedan redateljev film sa zvjezdanim Richardom Gereom u glavnoj ulozi nakon kultnog "Američkog žigola" s kraja sedamdesetih, ujedno i njegova druga adaptacija nekog romana pisca Russella Banksa poslije "Grada zločina" ("Affliction") iz 1997. godine.
Schrader ovdje napušta žanrovsku, krimi-trilersku odrednicu prethodnih dvaju filmova "As u rukavu" i "Glavni vrtlar" (kao i npr. "Divljih pasa"), ali ne i njihovu refleksivnost koja je metafilmski pojačana pričom o starom/teško oboljelom, nekoć provokativnom filmašu Leonardu Fifeu (Gere) i njegovim sjećanjima na život i karijeru (ona je "simbol političkog filma") u formi ispovjednog TV intervjua za dokumentarac.
Iza kamere se nalaze Fifeovi bivši studenti (Michael Imperioli, Victoria Hill), zainteresirani da zabilježe njegov životni put i načine ga "velikim u kolektivnoj svijesti". Kadrovi pripreme filmske ekipe za ono što slijedi otvaraju "Oh Canada", reflektirajući Schraderovu metafilmičnost (film unutar filma).
Fife se u mladosti usprotivio ratu i pobjegao iz Amerike u Kanadu da izbjegne vojačenje za Vijetnam, prisutan u Schraderovu scenariju za "Taksista" (napisao i "Razjarenog bika" za Martina Scorsesea), a to ga je za neke načinilo junakom. U flešbekovima na mladost Fifea igra mlada zvijezda Jacob Elordi ("Euforija", "Saltburn"), koji fizički nimalo ne nalikuje Gereu (viši je 20 centimetara od njega) i glumi kao da se još uvijek nalazi u "Priscilli" tijekom interakcija s trudnom suprugom u tumačenju Kristine Froseth.
Sve to remeti da bolno iskreni ("Ovo je kao neka vrsta obdukcije"), katarzični film o filmaštvu, sjećanjima, odlukama i njihovim posljedicama te (o)kajanju dosegne potpunu snagu, kao i Schraderovo davanje dvostruke uloge ne pretjerano nadahnutoj Umi Thurman.
Utoliko (ovom) gledatelju nije mrsko da Gereov stari Fife biva vraćen u prošlost i ima interakciju s ondašnjom suprugom dok se njegovo mlađe "ja" nalazi u odrazu zrcala, koliko god to možda izgledalo čudno. Gere je veoma dojmljiv kao Schraderov supstitut u poluautobiografskom filmu u kojem Fife govori kameri "nešto što nije rekao ni sam sebi" i može reći istinu samo kad je ona upaljena.
"Ne mogu reći istinu ako ta kamera nije uključena. Želim nastaviti, uključi kameru", kaže Fife nakon pauze, dok on i Schrader pokušavaju sklopiti mir sa samima sobom i traže istinu u one godardovske "24 sličice po sekundi", suočavajući se sa smrti tijekom gledanja unatrag na život, odnosno sjećanja koja nisu uvijek pouzdana ("On brblja kao da sanja, krivo se sjeća ili je izmišljeno"). Iako je Schrader već snimio još jedan film, "Basics Of Philosophy", "Oh Canada" izgleda kao da mu je posljednji, oproštajni uradak. Njegovo metafilmsko zbogom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....