Mišo Kovač na estradnoj je sceni bivše i sadašnje države proveo gotovo šest desetljeća, od čega nekoliko na samome vrhu. A kako je na ovim prostorima puno toga politika, morao se taj jedan od najstarijih zanata dotaknuti i Miše, odnosno Mate Kovača, koji je politički čin napravio i promjenom estradnog imena.
Nisu nam poznati podaci o Mišinome članstvu u strankama i partijama, iako po svemu što je radio i izjavljivao, on nije bio stranački čovjek. Svaka disciplina Miši je, čini se, bila strana. Uostalom još 1969. u hitu koji ga je nepovratno lansirao na vrh, "Više se nećeš vratiti", otpjevao je i poruku: "Te čudne zakone što donosi svijet, ja neću priznati jer život je lijep...."! Oporbenu prirodu pokazivao je i u kritici Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske glazbene unije, suradnja s također jakim Zdenkom Runjićem rezultirala je antologijskim pjesmama, ali samo s tri. Sraz ega nije mogao istrpjeti više. Kovač je mijenjao skladatelje, bio je i izdavački "prebjeg", iz Jugotona u Suzy, i nije bio oličenje postojanosti.
Estradni uspjeh ovjerio je pobjedom na Splitu 1971. s pjesmom "Proplakat će zora". Kako mu se karijera nije dizala zbog politike Savke i Tripala, tako nije ni pala nakon Karađorđeva. Iako je od početaka bio populist, vrh "Masovnog pokreta" prepustio je svome Šibenčaninu Vici Vukovu, a nakon 1971., pragmatičan kakav je bio, Mišo je vjerojatno izvukao zaključke kako i gdje završi onaj tko se previše izloži u politici. Zato već na Splitu 72. pjeva "Odvest ću te na vjenčanje", bez straha da će ga ta pjesma odvesti na robiju...
zadužio dalmatinske turističke zajednice
Možda ga je slom Hrvatskog proljeća odveo u pjevanje Dalmaciji, što je postalo sidro njegove karijere i zaštitni znak. "Noćas ćemo zemlji ko materi reći", "Dalmacija u mom oku", "Dalmatinac nosi lančić oko vrata", "Dalmatino", "Dalmaciju dišem misto zraka" dio su od barem pedeset lokalnih pjesama za koje su mu dalmatinske turističke zajednice trebale isplaćivati povlaštenu mirovinu. Zbog tih pjesama nije imao političkih problema niti bio nazivan autonomašem.
Ne pamte se ni Mišine pjesme na temu NOB-a ili Josipa Broza. Dok je na primjer Balašević opjevao kako je triput vidio Tita maršala, Mišo je prije nekoliko godina izjavio da je osam puta odbio poziv da pjeva najdražem audiofilu. Doduše, priznao je, nije odbio Tita osobno nego Maršalat. A za to, osim spina, treba imati čvrstinu i diplomatski takt, osobine koje čine državnika. Ipak, Mišinom heroizmu sjećanja ne može se stopostotno vjerovati. Međutim, Mišo nije bio od onih koji će cipelariti mrtvoga Broza. Znao je reći da nije bio diktator pa se nije usudio hapsiti svoga najpopularnijega pjevača. Samo mu je trebalo da mase samoupravljača umjesto "Tito!" počnu klicati "Mišo!", riječ s istim brojem glasova i identično raspoređenim vokalima. Kovač se čak narugao onima koji su hrlili pjevati Titu.
A da je Mišo bio za Tita i Jugoslaviju, iako se deklarira kao nesvrstani, svjedoče i njegove izjave iz 80-ih s finalom iz "Duge" 1989. "J***t ću mater svima koji mi ruše Jugoslaviju", prema navodu Hrvoja Horvata iz Večernjeg lista. Sredinom tog desetljeća Zoranu Simiću iz Poleta detaljno je opisao kako mu je šačica ekstremista u kanadskom Calgaryju htjela podvaliti sliku i bistu Ante Pavelića, ali Mišo je to spriječio. Odnio je i svećeniku mikrofon iz ruke, odbijao nastupati po domovima Alojzija Stepinca... To je osamdesetih bilo savjesno ponašanje, ali devedesetih je bilo suicidalno.
Ali sve to ga nakon 1990. nije odvelo do najteže etikete komunjare, s kojom ne bi mogao pjevati ni na skupovima SDP-a. Mladi lavovi i novokomponirane zvijezde jesu zbog toga malo izgurale Mišu, koji je počeo pjevati pod imenom Mate, svalivši teret zabluda na Mišu - Pedra. Međutim, nije tako brzo uspio doći do Franje Tuđmana.
Smrt sina Edija, koji se priključio HOS-u, bacila je u crno odjevenog, emocionalno uzdrmanog, ogorčenog i u urotu uvjerenog Mišu u ruke desnoj opciji, Hrvatskoj stranci prava. Ali stari estradni vuk uvidio je da to društvo neće doći ni do brončane naklade. Pokušaj samoubojstva dovodi ga bliže Tuđmanu koji ga dolazi posjetiti u bolnicu i to je znak Mišina približavanja desnom centru. Vjerojatno se ni sam Tuđman u olujnoj fazi nije usudio ozbiljno predložiti Miši da Hajdukov dres zamijeni za probitračniji Croatijin, odnosno Dinamov. Finale HDZ-ovske lojalnosti bilo je svjedočenje na suđenju Ivi Sanaderu, kada je kao pravi pjevač pjesme "Sutra mi sude" nastavio s prkošenjem pravnoj državi i javno pitao Sanadera "Je li bilo dobro, predsjedniče?".
Tko bi se uopće usudio Mišu iznijeti iz sabornice?
Mišo je bio rasni populist, preteča današnjih. Imao je dar, kao na primjer Stipe Mesić, da mu svaki javni istup, ma koliko bio kontroverzan, ide u prilog. Bio je odlično umrežen u cijeli prostor bivše države, od glavnog grada do najdalje zabiti, pa i u inozemstvu, prošao je cijelu dijasporu, pjevao o San Franciscu, uživo slušao Elvisa Presleya...
Uz drčnost karaktera i hrabrost, kao i iskustvo sa zakulisnim radnjama na festivalima i u nogometu, u političkoj areni Miši bi i pjesme bile program. "Nisam ja od onih kako vitar puše", zajamčila bi biračima da Mišo neće mijenjati stranu. "Poljubi zemlju" već je na državnim praznicima među najizvođenijim pjesmama, s respektom prema rodnoj grudi i precima i uz upozorenje da se ne prodaju prostorni resursi, ima i afirmativnu poruku za budućnost: "Ostani tu, još će sunce sjati". Ima i nasušni antikoruptivni dodatak: "Nemoj nikad dušu da prodaš! Mišo, koji je "Oluju kako grmi sluša", imao je i ispjevani, aktualni program za suočavanje s bližom i daljom prošlošću: "Grobovi im nikad oprostiti neće"...
Mišo bi vjerojatno forsirao politčare koji donose preferencijalne glasove (koliko ste vi glasova prodali, curo i momče?). "Kapitalci" s par stotina glasića završili bi na "Prvom glasu Piramatovaca". Da je Mišo osnovao svoju stranku i postao parlamentaran, kad bi u Saboru digao ruke, tko bi mu odbio amandman? Tko bi se uopće usudio Mišu iznijeti iz sabornice?! Čovjek koji je tisuće puta otpjevao: "Čuvaj se onog tko naglas se kune, a iza leđa sve riječi briše" znao bi s kim ima posla u Saboru i da klupe mora dijeliti s onima koji mu ne bi mogli biti ni predgrupa.
Naravno, Mišo je znao da je publika hirovita i da ti učas okrene leđa, imao je za to genijalan instinkt. Realno govoreći, nije Mišo bio za politiku. Iskrenost, impulzivnost i principijelnost znatno bi mu smanjile koalicijski potencijal. Predsjednik HDZ-a ne bi mogao postati. S ljevicom nije bio blizak kao ni s novim "laptop-političarima" koji slušaju njemu ne baš drage Rundeka i Urbana. Kao deklarirani hajdukovac vjerojatno bi imao problema s glasovima ostrašćenih Dinamovih navijača.
S druge strane, kao lider sklon karizmi mogao bi naginjati kultu ličnosti i kontroverzama, da ne govorimo o kratkom fitilju. Jasno je da je bolje da Mišo nije ulazio u politiku. Bio je toliko iskusan i mudar da je to znao. Uostalom vidjeli smo kako je to prošlo sa smirenijim Miroslavom Škorom.
Za Mišu bi bilo bolje da se nije osvrtao na politiku i davao neodmjerene izjave nego da je radio na hitovima. U biti, možda je bolje da je prestao sa stvaranjem hitova. Ionako ih ima toliko da mu nitko ne može prići ni blizu, a što bi tek bilo da ih je više? Mišo je po popularnosti bio na čelu jedne izuzetno jake, danas nezamislive glazbene scene i kao takav ostat će upamćen za sva vremena. Političke i glazbene zvijezde i zvjezdice prolaze, Mišo ostaje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....