Najpoznatija čuvarica narodne baštine cijele Makarske rivijere, a time i istraživačica tradicijske prehrane i ljubiteljica povijesti, Vedrana Vela Puharić nedavno je ukoričila dvogodišnji lavovski posao na pisanju monografije PŠRD-a "Arbun Makarska".
U povodu proslave 70. rođendana "Arbuna" napisala je "Trajanje ribarskog nasljeđa" i na 283 stranice dala cjelovit povijesni prikaz Društva, popraćen brojnim fotografijama i novinskim tekstovima.
Vedrana je obradila periode po desetljećima pa knjiga počinje "Purpurom iz volkove kućice" autora Veljka Barbierija, a nastavlja se izgradnjom luka u makarskom kotaru tijekom 19. stoljeća i osnivačkom skupštinom "Arbuna" 29. siječnja 1956. godine.
Na skupštini je tada izabran prvi predsjednik Niko Srzić Bronzin, dok je prvi tajnik bio Josip Šantrić, a opisani su i navedeni svi predsjednici "Arbuna" do danas.
Listove rese tekstovi o ribi arbunu, kao i recepti na gregadu, gradele i u škartocu, kao i o Društvu "Arbun", pobjednicima svih značajnih natjecanja i umjetnim brakovima iz 70-ih godina prošlog stoljeća.
Prevedeno na pet jezika
Vedrana je dala sve detalje, pa čak i vrste mreža, nekadašnje ribarske večeri koje su se održavale sve do 90-ih godina, a tu su i zapisi o makarskoj tvornici sardina i soli, kao i o brodogradilištu.
Uglavnom, sve što ne znate, a želite doznati o mjestima Rivijere, tradicijskoj kužini, "ricetama", Biokovu, turizmu, crkvama i ribarima, možete doznati iz Vedraninih knjiga ili samo porazgovarati s njom pa će vam život biti puno lakši i jednostavniji, a glava "napunjena" brojnim iznimno vrijednim informacijama.
Vedrana je po struci diplomirana inženjerka prehrambene tehnologije, a kao srednjoškolka se "vrtjela" oko turizma pa je za prvi posao izabrala poziciju turističke vodičice u "Turist birou".
Prvi tekstovi objavljeni su joj u tadašnjoj "Makarskoj rivijeri" 1979. godine, a pisala je kolumne o zdravom životu i hrani, te je prije 20 godina počela raditi u JU Park prirode Biokovo kao vodičica.
Kratki period radila je u struci i sastavljala nutricionističke smjernice za djecu vrtića, a onda se našla na svojem životnom području – staroj tradicijskoj kužini.
Tako je i nastala "Tradicijska kužina Makarskog primorja – Vrime prošlosti na pijatu budućnosti", prevedena na pet svjetskih jezika, i "Biokovska tradicijska kužina", s famoznom rašćikom, za kojom su poludjeli čak i Amerikanci.
Vedrana je danas i urednica godišnjaka za kulturu "Tučepski libar", a znanje o baštini upijala je iz Makarske, Tučepa i Podgore jer joj je mati Tučepka, a otac Podgoranin.
Kao dijete je živjela u Podgori do 15. godine, zatim u Makarskoj, a nakon završetka zagrebačkog fakulteta udala se za Makaranina Slobodana Bobu Puharića.
Biokovski škripavac
Vedranin otac Dražen bio je brodar i ribar pa je, kako kaže, doma uvijek bilo ribe, a djed Ivan Čire volio je veliku svibanjsku srdelu, koja se jela do tri puta u svibnju uz pravilo "prodat ćemo ribu, kupiti meso".
Djed je imao brod za prijevoz tereta i tada je živio na Peškeri, a dva puta godišnje jela se grancigula iz oklopa po njegovu receptu.
– Dok sam bila dijete, sve me je zanimalo, od pletenja do kuhanja.
Kako mi je materina strana bila orijentirana na Biokovo, na kojem su imali pastirske stanove, baš me je zaintrigirao život na planini. Uzgajali su ovce koje su vodili na ispašu i imali su 30-ih godina prošlog stoljeća najkvalitetniji sir škripavac u odnosu na cijelo Biokovo, i sjevernu i južnu stranu. S obzirom na to da tu stranu planine jugom oplahuje more, taj sir ima prirodnu sol jer su ovce jele ljekovito bilje. Na južnoj strani Biokova ne vade maslac iz mlijeka, tako da je u tom segmentu sir iznimno nutritivno kvalitetan u odnosu na sjevernu stranu planine.
Između dva svjetska rata moji su na Biokovu sadili pšenicu, ozimicu i leću, i to na predjelu gdje se nalaze dva biokovska vrha, Kimet i Čeličnik. Od ovaca su koristili rogove, vunu i kože za mišine u koje su ulijevali maslinovo ulje, vino i vodu, pa sve do papaka, koje su prodavali koksarama jer za proizvodnju željeza dosežu visoku temperaturu i energiju – govori Vedrana.
Inače, prije knjige o kužini sudjelovala je na velikom simpoziju u Dubrovniku "Svijet hrane u Hrvatskoj", gdje je prezentirala tradicijsku kužinu Makarskog primorja, nakon čega je objavljen znanstveni članak iz kojeg je i nastala "Tradicijska kužina Makarskog primorja".
Kako kaže, na njezinu su stolu uglavnom jednostavna težačka jela, poput poriluka s mrkvom i domaćim maslinovim uljem, morske lešadure i plave ribe s gradela, variva od leće, blitve, lešo kupusa s pomama, a za desert je tu tradicionalni slatkiš od mošta – kumpet, mantala ili ćupter, te nezaobilazna torta makarana.
– Recept za rujanski kumpet našla sam na škartocu u konobi svoje babe Nede Dragičević, rođene Čobrnić.
U kumpet se stave arancini, limuncini, suvice, cimet, klinčići, muškatni oraščić, suhe smokve, bajami, orasi, a pravi se od mošta koji se ukuhava dok ne ishlapi pola količine. Onda se u mošt ukuhavaju svi ovi sastojci i kukuruzna krupica, a kad bi kumpet bio gotov, izlijevao se na daske za pranje, roštjere, pa i čak u ladice.
Kad se osušio, rezao se na kvadratiće – objasnila je Vedrana, uz napomenu da se jeo za blagdane svetaca zaštitnika i za Božić jer bi ga "nestalo" do Uskrsa.
Makarana kao čipka
Vedrana je majstorica i od torte makarane, koju je Ministarstvo kulture na njezinu inicijativu, jednako kao i kumpet, proglasilo zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske.
– Torta makarana je kao kulturno nematerijalno dobro zaštićena 12. prosinca 2012. godine, a 2017. godine isto je bilo s kumpetom i sada radim na zaštiti makarskog rafiola. Prilikom održavanja "Dana torte makarane" odjenem svoju građansku monturu, koju ne mogu nazvati nošnjom, već je to izrađena replika službene ljekarničke odore moje pratete Ileane Vele, apotekarke kod Lina Barbierija.
Makarana se prvo kao kolač, a onda kao torta prenosila na sve generacije, a u dijelu moje obitelji koji je živio u Makarskoj pravile su je sluškinje. Osnovni je sastojak bajam, badem ili mendula, pola pečeni i pola sirovi, i obavezno dva gorčiša – gorka bajama, s time da se bajam obavezno peče dvaput.
U nadjev se stavi ružolin – slatko od svibanjskih ruža, žbaćeno jaje, kora od domaćih naranči, koje u našem vrtu u Puharićima rastu 200 godina, sok od dvije naranče i ostale mirodije – cimet, muškatni oraščić, vanilija i šećer – kazuje Vedrana, dodavši da je makarana potpuno različita od ostalih torti jer se ukrašava trakicama, a svaki romb oguljenim bajamom, i zato izgleda kao čipka.
I na koncu se siječe na romboide.
– To je svečarska torta, a isključivo se peče u roštjeri, a ne u kalupu za torte. Ma nije čak ni samo torta, nego način života jer je jednostavno utkana u našu tradiciju kao sastavni dio Biokova i mora. Do sada sam ispekla tisuće makarana, ako ubrojim mini torte koje sam osmislila u cilju da je kuša svatko tko dođe u Makarsku.
Uz supruga Bobu, sada imam i dvije pomagačice – unuke Rafaelu i Ritu, koja obožava oguljene bajame – veli Vedrana.
Vrt sa začinskim biljem
O Vedrani i njezinu radu, trudu i znanju mogu se napisati knjige u nastavcima, pa je kao djelatnica JU Parka prirode Biokovo 2005. godine počela s istraživanjima i objavila nekoliko radova, među kojima su i sakralni objekti na planini, kojih je 87, a tu je i "Biokovo oslikano čajem".
– Čajni sam hedonist i čaj mi je sastavni dio života, ništa drugo i ne pijem. U Puharićima imam vrt sa začinskim biljem koji se prostire na 300 četvornih metara, u kojem mi rastu i kaloper i kruška, a rasađujem naranču koja je u vrtu rođaka Luke i visinom je dosegnula do drugog kata kuće. Najponosnija sam na kaloper, koji je u pjesmi "Odlazak" opjevao i Tin Ujević.
Radim tonske zapise sa sada već pokojnim ženama i produkt su slikovnice objavljene u "Tučepskom libru", čija sam urednica od 2023. godine – kaže Vedrana.
Ali to nije ni približno sve jer je Vedrana 2018. godine objelodanila monografiju "Podgorske kalade" u povodu obilježavanja 40 godina PŠRD-a "Kanjac Podgora".
Iz ljubavi prema svojim ragbijašima – mlađem sinu i suprugu – počela je raditi na dvojezičnoj monografiji o Ragbi-klubu "Makarska rivijera" s kombinacijom Novog Zelanda, koji je prije imao naziv "Energoinvest", a osnovan je 1968. godine pod imenom "Metalplastika". Knjiga će ugledati svjetlo dana u prosincu 2028. godine, prilikom 60. rođendana kluba.
Inače, prije tri godine obilježena je 101. obljetnica podgorskog turizma pa je Vedrana napisala "101 priču o Podgori". Riječ je o dokumentiranom zapisu kako se ribarsko mjestašce tijekom stotinu godina pretvaralo i pretvorilo u popularnu turističku destinaciju.
Na knjigu su ponosni svi Podgorani, jer su mnogi od njih i aktivno sudjelovali u njezinu stvaranju pa su nesebično prilagali fotografije, dokumente i sjećanja, a na nostalgičnom putovanju radilo je oko 50 suradnika.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....