Dijagnoza raka donosi strah, neizvjesnost i osjećaj da se život odjednom odvija u tuđim rukama, a najvažnija bitka zapravo se vodi iznutra. Razgovor s terapeutom omogućuje ženama koje se bore s karcinomom da sve neizgovoreno, paniku, tugu, ljutnju i nadu, konačno smjeste na sigurno mjesto. Od samih početaka ženama u udruzi "Caspera" pomaže geštalt savjetodavna terapeutkinja Nikolina Zore. Nikolina je tijekom psihoterapijske edukacije počela surađivati s "Casperom" kako bi stekla dodatno iskustvo rada s klijentima, odnosno s članicama "Caspere".
Koje su najčešće emocionalne reakcije žena kad prvi put čuju dijagnozu karcinoma?
Prva emocionalna reakcija je šok, izgubljenost, strah, zatim i osjećaj izoliranosti ili napuštenosti. To su sve prirodne i očekivane reakcije.
Kako psihološka podrška pomaže ženama da lakše prihvate bolest i prođu kroz liječenje?
Prvi korak u podršci je pružanje prostora i vremena ženama, dok se ne osjećaju ugodno izgovoriti sve što drže u sebi. Vrlo često dijagnoza karcinoma potpuno prodrma ljudski sustav. Osim šoka zbog novonastale situacije, osoba preispituje i svoje odluke, odnose, izbore. Psihološka podrška pomaže da se žene suoče sa strahovima i frustracijama, da dijagnozu stave u osobnu perspektivu, a zatim pronađu način koji će im olakšati liječenje. Taj proces, naravno, nikad nije lagan, ali kada postane "vlastiti", onda je puno lakše koračati njime. Osim individualne psihološke podrške, od iznimne su pomoći i grupe podrške, dijeljenje iskustava sa ženama koje su prošle ili prolaze kroz sličan proces.
Što je najteže u psihološkom smislu: trenutak dijagnoze, liječenje ili život nakon bolesti?
Svako razdoblje donosi svoju težinu i brigu. To je vrlo osobno pitanje, jer je tijek bolesti i liječenje svima drugačije. Ipak, čini mi se da je početak najteži, a ako postoji podrška okoline (obitelji, prijatelja, poslovnog okruženja), liječenje i prihvaćanje izmijenjenog života, krhkosti i svih nuspojava postaje lakše. Iz mojeg iskustva, briga hoće li se rak vratiti nikada ne prestaje, ali svatko pronađe svoj način da dalje ide kroz život.
Smatram da je dijagnoza instantno suočavanje sa strahom od smrti, a taj strah većina ljudskih bića iskusi u određenom trenutku života ili starosti. Najčešće izbjegavamo taj strah, koliko god možemo. Oboljeli od karcinoma, na neki način, svakodnevno ga nose u sebi. Voljela bih vjerovati da ta činjenica u ljudima budi suosjećanje.
Kako bolest utječe na sliku o sebi i osjećaj ženstvenosti, osobito u slučaju raka dojke?
Nažalost, slika o sebi i osjećaj ženstvenosti često se uruše. Važno je biti svjestan da se osobe suočavaju s boli i raznim fizičkim tegobama, nerijetko i s naglim hormonalnim promjenama, u nekim slučajevima mastektomijom dojke. Ove promjene su velike i teške, ali i nagle, bez vremena za privikavanje.
U ovom smislu iznimno je značajna grupa podrške, žene koje prolaze ili su prošle kroz isto ili slično iskustvo, informacije i savjeti. Važni su primjeri žena koje otvoreno i javno govore o svojoj bolesti, ponosno nose nulericu, svoju ženstvenost u obliku koji smatraju ispravnim. U Splitu je prošle godine organizirana izložba fotografija na tu temu, odjek je bio zaista velik. Smatram da ženama takve akcije i primjeri daju snage i hrabrosti da budu ono što jesu, unatoč bolesti.
Koliko su razgovor i dijeljenje iskustava u grupama podrške važni za proces oporavka?
Grupa podrške vrlo često može imati iscjeljujući karakter za svoje članice. U takvu grupu svatko donosi nešto svoje, a osobe veže slično iskustvo. Karcinom sa sobom nosi velike promjene, na brojnim razinama, najčešće puno tuge, ljutnje, žaljenja, usamljenosti. U grupi osoba nalazi razumijevanje koje možda izostaje u neposrednoj okolini. Odnosi koji se zasnuju u grupi veliki su oslonac u procesu liječenja i reintegraciji u svakodnevicu, posebno ako cijeli proces dugo traje. Povezanost koja se ostvari u grupi može biti duboka i snažna, životna.
Na koje načine obitelj i prijatelji mogu pružiti stvarnu, a ne samo formalnu podršku?
Primarno svojom prisutnošću i shvaćanjem da nema određenog recepta kako bi osoba trebala podnijeti svoju bolest. Oboljelima treba prostora i slobode da "mijenjaju" svoje raspoloženje, balansiraju slabost i snagu, jer se to jednostavno događa. Ne možemo očekivati da oboljeli budu stalno heroji, trebamo im dopustiti da budu krhki, da u svojem ritmu iz toga crpe snagu. Obitelj i prijatelji također jako često trebaju podršku. Kao što bolest pogađa oboljelog, pogađa i obitelj i one najbliže, koji također trebaju ispušni ventil.
Primjećujete li razliku među ženama koje otvoreno govore o svojoj bolesti i onih koje to drže za sebe?
Uvijek kad govorimo o nekome drugom, uopćavamo iskustva, zaključujemo. A zapravo, dijagnoza karcinoma i bolest je osobno iskustvo, prema čemu treba imati poštovanje. Sve ovo što ističem netko ne osjeća kao "svoju" priču, što je potpuno u redu. No u smislu iskustva u udruzi "Caspera", držim da je lakše onim ženama koje mogu govoriti o bolesti.
Kad podijelimo ono što nam je najteže s nekim tko je tu da nas sluša, otpustili smo barem mali dio tereta. S ovom dijagnozom osobe se susreću u svakojakim životnim uvjetima, u siromaštvu, usamljenosti, u narušenim obiteljskim odnosima. Uloga udruga poput "Caspere" od jako je velike važnosti, tamo osoba, u kojim god uvjetima, može naći besplatnu psihološku podršku, informacije, zajednicu osoba sa sličnim iskustvom i ljudsku toplinu.
Što ženama najviše pomaže da ponovno pronađu snagu za život tijekom i nakon liječenja?
Pomaže im kad dobro podnose liječenje, kad imaju razumijevanje i podršku bližnjih, kada postoji infrastruktura i mogućnosti da se nakon bolesti, primjerice, vrate na posao, uključe u neke hobije itd. Uz psihološku ili terapijsku podršku, smatram da je mnogima veliki izvor snage duhovnost, molitva i vjerska zajednica.
Koliko je važno da se i nakon završetka terapije nastavi psihološki rad i podrška?
Smatram da je to zaista individualno. Popriličan broj osoba nastavi s podrškom jer im je važna, ali ne mora biti nužna.
Koju biste poruku uputili ženama koje se trenutačno bore s karcinomom, ali i svima oko njih?
Ne govorim iz neposrednog iskustva, ali iz iskustva rada s oboljelima i liječenima. Zaista ne morate biti same, posegnite za osloncem, podijelite svoju muku i svoju želju za životom. Puno je onih koji su prošli ili prolaze slično, svima znači blizina drugoga, zagrljaj i slušanje. Svi trebamo imati strpljenja, usporimo, inače nam dosta toga promakne.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....