Novinarka prestala uzimati zašećerenu hranu, dogodilo se nešto što ju je i samu iznenadilo...

- Općenito, zdravo se hranim - kakva bih zdravstvena urednica bila da to ne radim? – ali uvijek sam mislila da imam jednu slabu točku: šećer, piše Leigh Weingus za Parade, prenosi Nova.rs.

Da pojasnim, ne provodim dane grickajući čokoladice ili gumene bombone. Uvijek sam birala "zdravije" načine zadovoljavanja svoje žudnje za slatkim, poput čokolade s 50% kakaa. Znajući da je previše dodanog šećera povezano s nizom zdravstvenih problema, od raka i srčanih bolesti do dijabetesa tipa 2 i pretilosti, uvijek sam se osjećala pomalo krivom što konzumiram više od preporučene dnevne doze (najviše 25 grama ili 6 žličica).

Zato sam prije šest tjedana donijela odluku: Prestat ću jesti šećer. Čak i sada, s ove distance, imam mnogo dojmova.

Nikad nisam bila dobra u strogim dijetama (niti ih smatram mentalno i fizički zdravima), pa sam znala da ako želim "prestati sa šećerom", moram to učiniti na način koji ima smisla za moj život.

Za mene je to značilo uklanjanje očitih izvora šećera - dakle spomenutih čokolada i mini sladoleda na štapiću, kao i malih poslastica poput keksa za kavu ili slatkiša iz ureda.

Što nisam planirala? Analizirati svaku deklaraciju i tražiti skriveni gram šećera u svakoj namirnici. Jednostavno nemam vremena ni energije za to.

Iskreno, mislila sam da mi neće biti tako teško. Pa, nisam jela "loš" šećer, zar ne? Ali prva dva tjedna su bila stvarno teška, uglavnom psihički. Bila sam jako loše bez svoje uobičajene doze šećera i činilo se kao da se nemam čemu veseliti. Završila bih večeru i pomislila: "To je to? Idem spavati bez sladoleda?"

Bilo je i fizički zahtjevno: bila sam toliko naviknuta na šećer tijekom dana da nisam ni primijetila da ga koristim za brze nalete energije. Kao rezultat toga, počela sam posezati za drugom ili čak trećom šalicom kave - i da se "počastim" i da održim stabilnu energiju.

Čekala sam taj trenutak kada ću se osjećati bolje - energičnije, sretnije, što god - ali vrijeme je prolazilo, a ja sam bila sve više uvjerena da se to neće dogoditi.

Četiri tjedna kasnije, sretna sam što mogu reći da više nisam tužna kada netko spomene kolač ili kada kolega spomene isprobavanje milkshakeova.

Zapravo, osjećam se prilično dobro. Počela sam preferirati slane doručke kako bih stabilizirala šećer u krvi od samog jutra. Više mi ne treba još jedna kava da bih prebrodila dan. Ne mogu reći da prštim od energije - imam dvoje male djece i radim puno radno vrijeme - ali moje raspoloženje i energija su ujednačeniji. Nema više skokova dopamina nakon kojih slijedi polusatni pad, a osjećam se manje tjeskobno i napeto.

Najveća promjena je to što više ne žudim za šećerom. Mogu proći pored nove trgovine krafnama bez da mi cure sline. Ne tražim podsvjesno sljedeću dozu šećera. A saznanje da te slatkiše zamjenjujem nutritivno bogatijom hranom koja pomaže u sprječavanju bolesti (poput voća bogatog antioksidansima umjesto sladoleda) daje mi dodatni osjećaj mira i zadovoljstva.