Hrana s dodanim šećerom danas je toliko sveprisutna da ga je gotovo nemoguće izbjeći - čak i kad mislimo da jedemo zdravo. Upravo je to shvatila poznata novinarka Melissa Hogenboom - viša dopisnica za zdravstvo na BBC-u, koja se bavi temama zdravlja i dobrobiti, pa je odlučila napraviti osobni eksperiment: na šest tjedana potpuno izbaciti dodani šećer iz prehrane.
Iako se, kako priznaje, inače hrani uravnoteženo i većinu obroka priprema kod kuće, imala je jednu svakodnevnu naviku koje se nije odricala - slatkiše. Jedna ili dvije čokolade dnevno bile su dio rutine. No kad je postala svjesna koliko šećera zapravo unosi -i koliko ga ima i u proizvodima koji na prvi pogled ne djeluju “slatko” - odlučila je stati.
Prosječan dnevni unos
Preporuke govore da bi odrasli trebali unositi najviše 30 do 50 grama dodanog šećera dnevno, no stvarnost je bitno drukčija. Prosječan unos često prelazi 65 grama, a šećer se skriva u svemu - od kruha i gotovih umaka do žitarica za doručak. Već jedna “bezazlena” poslastica koju je redovito jela sadržavala je više od polovice preporučene dnevne količine.
Zato je postavila jasna pravila: bez rafiniranog šećera, bez meda i bez voćnih sokova. Voće i složene ugljikohidrate ipak je zadržala, svjesna da tijelu treba izvor energije.
Već u prvim danima osjetila je da to neće biti lako. Nije se radilo samo o gladi, nego o neobičnom osjećaju praznine. Uhvatila bi se kako bezvoljno otvara hladnjak i traži “nešto”, iako zapravo nije bila gladna. Kao da joj nešto nedostaje.
Takva reakcija ima i svoje objašnjenje. Konzumacija šećera aktivira sustav nagrađivanja u mozgu i potiče lučenje dopamina -hormona zbog kojeg se osjećamo dobro. Upravo zato stručnjaci sve češće govore o njegovim potencijalno “ovisničkim” svojstvima. Kada se naglo izbaci iz prehrane, tijelo i mozak reagiraju.
Osim psihološke komponente, tu su i fizički učinci. Hrana bogata šećerom uzrokuje nagle skokove glukoze u krvi, a ako se to događa često, povećava se rizik od inzulinske rezistencije i dijabetesa tipa 2. Istraživanja ga povezuju i s upalama, nakupljanjem masnoće u jetri pa čak i kognitivnim problemima. No nakon početnog razdoblja krize, stvari su se počele mijenjati.
Vidljive promjene
Primijetila je da više nema naglih padova energije tijekom dana. Popodnevni umor, koji je prije bio gotovo pravilo, jednostavno je nestao. Kako su tjedni prolazili, smanjivala se i potreba za slatkim. Nakon otprilike tri tjedna dogodio se pravi preokret - želja za čokoladom više nije bila svakodnevna.
Umjesto toga, počela je posezati za jednostavnijim opcijama - orašastim plodovima, voćem, pa čak i maslinama. Ono što ju je najviše iznenadilo bilo je to koliko su joj te namirnice odjednom postale ukusne. Okusni pupoljci, kako objašnjavaju stručnjaci, s vremenom se “resetiraju”, pa prirodna slatkoća dolazi više do izražaja.
Ipak, najveći izazov nije bio fizički, nego društveni. Gotovo svako druženje uključuje neku vrstu slatkog - tortu, kolače, piće. Čak je i na vlastitom rođendanu morala svjesno odlučiti da neće posegnuti za desertom.
Kako bi si olakšala, uvela je male trikove: umjesto sokova pila je gaziranu vodu s limunom, a kad bi je uhvatila želja za slatkim, posegnula bi za voćem ili domaćim smoothiejem. Ključno je bilo imati alternativu pri ruci.
Tijelo u ravnoteži
Na kraju šestotjednog eksperimenta uslijedilo je najveće iznenađenje. Nije osjećala potrebu vratiti se starim navikama. Štoviše, mnoge su joj namirnice s dodanim šećerom odjednom postale - preslatke.
Stručnjaci to objašnjavaju smanjenjem tzv. “ovisničke petlje” u mozgu. Kada se unos šećera smanji, smanjuje se i potreba za njim, a tijelo se postupno vraća u ravnotežu. Iako ne planira potpuno izbaciti šećer zauvijek, jedno je sigurno - svakodnevne čokolade više nisu dio njezine rutine.
Eksperiment joj je, kaže, pokazao nešto jednostavno, ali važno: problem nije u šećeru kao takvom, nego u količini koju unosimo. A ona je, u modernoj prehrani, gotovo uvijek - prevelika.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....