Mogu li znanstvenici jednog dana izbrisati bolna sjećanja iz ljudskog mozga? Pitanje koje je desetljećima pripadalo svijetu znanstvene fantastike danas sve ozbiljnije zaokuplja neuroznanstvenike diljem svijeta.
Iako ideja o "brisanju trauma" zvuči poput scenarija iz filma "Eternal Sunshine of the Spotless Mind", moderna istraživanja mozga pokazuju da uspomene možda ipak nisu trajno zapisane onako kako se nekada vjerovalo.
Jedan od znanstvenika koji se godinama bavi upravo tim pitanjem je Steve Ramirez, profesor neuroznanosti sa Sveučilišta u Bostonu. No njegov interes za traumatična sjećanja nije ostao samo znanstveni. Dok je radio na eksperimentima vezanim uz memoriju i emocije, Ramirez je doživio težak osobni gubitak. Njegov bliski prijatelj i kolega Xu Liu iznenada je preminuo u 37. godini života, a taj ga je događaj potpuno slomio.
Proganjale ga uspomene
Kaže da se nakon smrti prijatelja nije mogao osloboditi uspomena koje su ga neprestano proganjale. Umjesto suočavanja s tugom, pokušavao je pobjeći od boli alkoholom, što ga je s vremenom dovelo do ozbiljnog problema s ovisnošću.
Prekretnica se dogodila 2021. godine, kada je tijekom jednog radnog dana shvatio da već od jutra razmišlja o tome koliko još alkohola može popiti, a da i dalje normalno funkcionira do večeri.
Nedugo nakon toga uslijedila je intervencija obitelji i prijatelja, a Ramirez je odlučio potražiti pomoć i otići na liječenje.
Danas otvoreno govori o tome kako mu je upravo razgovor s drugim ljudima pomogao da shvati koliko mu je nakon smrti prijatelja nedostajala bliskost i povezanost.
Zanimljivo je da upravo ta osobna tragedija danas pokreće njegov znanstveni rad.
Sjećanja nisu zaključana
Naime, moderna neuroznanost posljednjih je godina došla do fascinantnog otkrića – sjećanja nisu potpuno "zaključana" u mozgu. Svaki put kad se prisjetimo nekog događaja, uspomena se nakratko ponovno aktivira i tada postaje podložna promjenama. Taj proces poznat je pod nazivom rekonsolidacija memorije.
Upravo tijekom tog kratkog razdoblja moguće je oslabiti emocionalnu snagu uspomene ili promijeniti način na koji je mozak doživljava.
Prvi veliki proboj dogodio se još 2009. godine, kada su kanadski znanstvenici uspjeli identificirati moždane stanice povezane sa strahom kod miševa. Životinje su prethodno naučene povezivati određeni zvuk s blagim elektrošokom, pa bi se ukočile od straha svaki put kad bi ga čule. Nakon toga istraživači su ciljano uklonili upravo te moždane stanice povezane s traumatičnim sjećanjem. Rezultat je šokirao znanstvenu zajednicu – miševi su potpuno prestali reagirati na zvuk kao da se nikada ništa nije dogodilo.
Kasniji eksperimenti otišli su još dalje.
Ramirez i njegov tim uspjeli su pomoću svjetlosti aktivirati određena sjećanja kod miševa i izazvati reakcije straha čak i kada stvarna opasnost nije postojala. No ono što je posebno fascinantno jest činjenica da su znanstvenici kasnije uspjeli ublažiti negativne emocije povezane s traumatičnim uspomenama tako što su istodobno aktivirali pozitivna sjećanja.
U jednom eksperimentu pokazalo se da pozitivne uspomene mogu trajno oslabiti reakciju straha kod životinja. Ipak, stručnjaci upozoravaju na to da je primjena takvih metoda kod ljudi još uvijek vrlo daleko i potencijalno opasna.
Izravno manipuliranje moždanim stanicama moglo bi imati ozbiljne posljedice, zbog čega se znanstvenici danas uglavnom fokusiraju na sigurnije i neinvazivne metode. Među njima su kognitivno-bihevioralna terapija i EMDR terapija, koje se već koriste u liječenju ljudi koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja.
Posebnu pažnju izazvalo je i istraživanje Emily Holmes sa Sveučilišta u Uppsali.
Ona je proučavala zašto su traumatična sjećanja često izrazito vizualna i došla do neobičnog zaključka – igranje videoigre Tetris moglo bi pomoći u smanjenju traumatičnih flashbackova. Sudionici istraživanja najprije su se prisjećali neugodnih događaja, a zatim bi igrali Tetris fokusirajući se na slaganje oblika. Ideja je bila "zaposliti" dio mozga odgovoran za vizualnu obradu informacija kako bi se smanjila snaga traumatičnih slika. Rezultati su pokazali da su mnogi sudionici već nakon nekoliko tjedana imali znatno manje uznemirujućih flashbackova.
Brojna etička pitanja
Unatoč svim napredcima, brojni stručnjaci upozoravaju na to da potpuno brisanje uspomena možda ne bi bilo ni poželjno.
Bolna iskustva, koliko god bila teška, često oblikuju naš identitet, odluke i način na koji razumijemo svijet.
Otvaraju se i brojna etička pitanja.
Što bi se dogodilo kad bi netko izbrisao sjećanje na zločin ili traumatičan događaj? Kako bi tada svjedočio na sudu? Bi li čovjek bez bolnih iskustava mogao išta naučiti iz vlastite prošlosti?
Ramirez smatra da cilj znanosti ne bi trebao biti potpuno brisanje uspomena, nego smanjivanje njihove emocionalne boli.
"Možda možemo utišati strah i patnju povezanu sa sjećanjem, a da samo iskustvo ipak ostane sačuvano", objasnio je.
Kada su ga pitali bi li izbrisao uspomene na svojeg preminulog prijatelja, njegov odgovor bio je potpuno jasan. "Nikada ih nisam želio izbrisati. Ponekad trebaju godine da bol dobije smisao. Vjerujem da život traje dovoljno dugo da jednog dana shvatimo zašto su nam i najteži trenuci bili važni", rekao je Ramirez.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....