Postoji trenutak kad se pogledaš u ogledalo i ne vidiš sebe - nego verziju sebe koju ne možeš prepoznati, prihvatiti, ni objasniti. Nije stvar u taštini, niti u "lošem danu". Za neke ljude, to je svakodnevica. Tiha, iscrpljujuća borba koja ima ime: poremećaj tjelesne dismorfije, odnosno body dysmorphia disorder (BDD).
I dok se o fizičkom izgledu govori više nego ikad, o ovom poremećaju i dalje se govori premalo - i pretiho.
Što je zapravo body dysmorphia disorder?
Body dysmorphia disorder (BDD) je psihološki poremećaj kod kojeg osoba ima iskrivljenu sliku vlastitog tijela. Drugim riječima, ono što vidi u ogledalu često nema puno veze sa stvarnošću. Fokus je obično na “manama” koje drugi ljudi uopće ne primjećuju ili ih ne doživljavaju kao problem.
Osobe koje se bore s BDD-om često provode sate razmišljajući o svom izgledu, izbjegavaju ogledala - ili ih, s druge strane, opsesivno koriste. Izbjegavaju društvene situacije, fotografiranje, pa čak i intimne odnose. U težim slučajevima, BDD može dovesti do anksioznosti, depresije, poremećaja prehrane i socijalne izolacije.
"Nemam pojma kako zapravo izgledam"
Jedna od najzbunjujućih stvari kod ovog poremećaja je gubitak osjećaja za vlastiti izgled.
"Imam težak, rekla bih najteži oblik. Shvatila sam još u osnovnoj školi da imam BDD. Jako je teško živjeti s tim, jedna od najčudnijih stvari u vezi BDD-a je ta što nemam blagog pojma kako zapravo izgledam. Imam jednu sliku sebe u ogledalu, drugu na fotografijama, treća slika je kako sebe vidim bez ogledala i fotki, četvrta je moje uvjerenje kako me drugi vide itd. Uglavnom, jako mi je uništilo život."
Kod nje se borba s vlastitim tijelom pretvorila u dugogodišnju opsesiju rješenjem.
"Još od početka srednje škole fantaziram o plastičnim operacijama koje bi mi donijele veliko olakšanje i konačni mir… Bila sam uvjerena da je ova godina ta - konačno sam skupila hrabrost i novac - ali sad čekam hoću li izgubiti posao. To me je uništilo… doslovno mi je bilo nadomak ruke."
A odgovor na pitanje što pomaže?
"Ništa. Kako sam starija, to mi je gore i gore. Ne daj Bože nikome."
Terapija kao izlaz: "It’s possible"
Ipak, postoje i drugačije priče - one koje pokazuju da izlaz postoji, iako nije lak.
"Imala sam jako severe oblik body dysmorphije koji me doveo do nekoliko različitih oblika poremećaja prehrane i sabotirao romantične i intimne trenutke u mom životu. Puno toga sam propustila zbog toga. U puno toga nisam mogla uživati zbog tih misli."
Njezin put trajao je godinama.
"Otprilike tri godine sam radila s terapeuticom u centru BEA u Zagrebu… i evo me ‘on the other side’. It’s possible. Mislim da uporna terapija i kvalitetni terapeut čuda rade po tom pitanju."
Svakodnevica straha, izbjegavanja i srama
Za mnoge, BDD nije samo misao - nego način života koji ograničava sve.
"Od početka godine smršavila sam 14 kg i dalje se ne mogu pogledati u ogledalo. Doma su sva ogledala položena horizontalno i visoko na zidu da eventualno mogu vidjeti dio lica. Samopouzdanje nula."
Posljedice su duboke i sveprisutne.
"Izbjegavam druženja, okupljanja… žensko društvo pogotovo. U dućanima nikada ne isprobavam odjeću, imam fobiju od kabina. Ne podnosim fotografije sebe, ne dozvoljavam da me se fotografira. Objave mojih slika me mogu instant devastirati."
Čak ni intimnost nije sigurno mjesto.
"U braku sam, nikada nisam opuštena, pa ni tijekom intimnih odnosa koje, budimo realni, izbjegavam."
A neki strahovi su sezonski - ali jednako bolni.
"Plaža je za mene najveća fobija… živim na moru, a svake godine to razdoblje jedva podnosim."
Korijeni koji sežu u djetinjstvo
Mnoge žene povezuju svoje stanje s iskustvima iz najranijih godina.
"Uvijek mislim da sam debela, iako mi je BMI na donjoj granici normalnog. Kad cijelo djetinjstvo slušaš da si ‘debela lijena krava’, iako si sve suprotno - to ostane u podsvijesti."
Na to se nadovezuje i iskustvo druge korisnice:
"Mislim da dosta toga dolazi iz djetinjstva - stalno slušanje kako si smotana, što si to obukla, manjak pohvala… U tom periodu se gradi samopouzdanje. Kad ga nema, BDD se lakše razvije i teže se s njim boriti. Kod mene je ista situacija - uvijek mislim da sam debela iako redovno treniram. Počelo je utjecati na svakodnevni život."
Poremećaj koji se ne vidi - ali mijenja sve
"BDD nije vidljiv na prvi pogled. Ne može se izmjeriti kilogramima ni vidjeti na fotografiji. No posljedice su stvarne - i duboke."
To je poremećaj koji ne pogađa samo odnos prema tijelu, nego i odnose, posao, svakodnevne odluke i kvalitetu života. I dok društvo često banalizira nesigurnosti oko izgleda, za neke ljude to nije faza - nego stanje koje traži razumijevanje i pomoć.
Jer ponekad najveća borba nije ona koju vidimo - nego ona koja se vodi ispred ogledala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....