Kemijske olovke predmeti su koje rabimo svakodnevno i doživljavamo ih manje-više nebitnim. Nekad smo ih, "u doba mraka", možda i čuvali, njihova je vrijednost danas skoro pa - trenutna.
No, nakon ove priče na te obične, potrošne kemijske olovke vjerojatno ćete gledati drugačije.
Matija Šoljak iz Splita (rodom Vrgorčanka, selo Zavojane) je vitalna 78-godišnja umirovljenica, aktivna članica Kluba žena liječenih na dojci i strastvena kolekcionarka koja posjeduje oko 6300 "kemijski" s reklamnim natpisima, a sakuplja ih preko - 50 godina!
Njezina zbirka ima skoro muzejsku vrijednost, tu su "kemijske" kao svjedoci prohujalog vremena, ima ih svakojakih. Nisu organizirane kronološki, prevelik bi posao to bio, pa smo iz jedne od mnogih košara nasumično izvukli narančastu "pisalicu" na kojoj piše: "Kozara". I to ne "Kozara" kao geografski lokalitet, nego kao spomen na davne, nekad i slavne, partizanske dane. Okej, "uboli smo" jednu od najstarijih! A što starija, to ljepša, jasno.
Tu je i nekoliko kemijskih s logom Mediteranskih igara u Splitu (MIS) i znakom sredozemne medvjedice (maskotom MIS-a iz 1979.), pa onih na kojima piše "Pipi", ali stari Pipi, s prvim ambasadorom tog bezalkoholnog pića, plivačem Veljkom Rogošićem. Naravno, Matija ima i kemijsku olovku koja priziva Olimpijske igre (zimske) u Sarajevu, jedna je čak u obliku štapa za skije. Pa je tu i jedna u obliku - reketa, s natpisom "Bled".
Ono što se u zbilji raspalo, bivša federacija, Jugoslavija, još skladno "živi" zajedno u - Matijinim košarama.
Tu su i kemijske koje prizivaju neke davno propale firme, svjedoče o boljim danima, zenitu poslovanja kad se moglo proizvoditi, platiti za vlastite reklamne kemijske, upaljače, šibice, značke... Znate već, te su sitnice uvijek bile dobrodošao oblik marketinga, nekoć su bile i važnije no danas, jer nije bilo društvenih mreža. Samo dobra, stara televizija s nekoliko programa, papirnate novine i ilustrirani časopisi, i kemijske olovke, upaljači.
Predmeti, sitnice koje idu iz ruke u ruku, ljudi bi tako pročitali da na njima piše "Lederer pivo", "Fabrika maziva Kruševac", "Metalika Buje", "Analit Osijek", "Union Dalmacija", "Pelva Jajce", "Aspirin", i slično. Za neke ste firme i proizvode možda i čuli...
Pozornost nam je privukla kemijska olovka iz 1989. godine, na kojoj piše "Laser Europa Cup Hvar". Ima i nekih novijih, ali te su manje zanimljive. Zapravo smo se toliko uživjeli u svo to blago koje ispisuje nostalgiju, da smo zaboravili na ostala, nazovimo ih "tehnička pitanja"!
- Pa gdje držite sve ove prepune košare? - pitamo gospođu Šoljak, umirovljenu bankovnu službenicu koja stanuje na Splitu 3, a osim kemijskih - uzgred recimo - jako voli i cvijeće. Stan joj je prepun njegovanih lončanica.
- Žrtvovala sam nekoliko kvadrata stana za moje kemijskice, znate, sve su bez tintnog uloška jer bi mi on kad-tad pustio tintu, tako su mi se neke i uništile. Ni jedna ne piše, ali mogle bi "propisati" da im se umetne novi uložak. Firme koje su promovirale većinom su propale, ali kemijske još mogu biti upotrebljive - zadovoljno primjećuje splitska umirovljenica.
Ranije ih je, veli, jednu po jednu čistila od prašine, sve bi ih stavila na lancun, pa krpicom ponaosob. Taj je posao trajao satima, nekad i danima... No, domislila se kako olakšati stvar.
- Sad ih samo, cijelu košaru, obmotam prianjajućom folijom, i onda prašina pada samo po foliji, koju svakih nekoliko mjeseci promijenim - kazuje ova, rodom, Vrgorčanka.
Kao mlada djevojka sa završenom Poljoprivrednom školom (u Opuzenu) došla je u Split raditi za firmu Jadro. Bilo je to šezdesetih godina, stanovala je na Lučcu, a Jadro se nalazio blizu današnjeg City Centera One; to je onomad bila debela periferija, ona i kolegice na posao su dovožene na "karu" s konjem, makadamom. Vojna bolnica pored koje su svaki dan prolazile bila je doslovce "bolnica na kraju grada"...
A svaka je kemijska olovka tih davnih godina bila pravo malo kućno blago.
Tada ih je nekako i počela sakupljati, što se nastavilo i kad se udala, doškolovala, zaposlila, postala majka. I kasnije...
- Završila sam večernju gimnaziju, upisala Višu ekonomsku školu, pa se zaljubila. Suprug mi je bio konzul u bivšoj državi, pa smo četiri godine (osamdesetih godina) živjeli i u Chicagu s djetetom. Pamtim anegdotu kad smo došli tamo kod jednog liječnika, odmah sam na njegovom stolu (kao i uvijek, svugdje) uočila puno kemijskih olovaka.
Zamolila sam ga da mi daruje neku ako ima višak, on je rado pristao, zamolio medicinsku sestru da mu doda nekoliko komada. Tada ga je medicinska sestra šaptom upitala: "Šta će joj kemijske olovke?", a ja sam joj kroz smiješak odgovorila: "Učim pisati" - vedro se prisjeća naša sugovornica.
Živo se sjeća još jedne epizode iz svog života u SAD-u.
- Osamdesetih godina, kad se ukazala Gospa u Međugorju, Amerikanci su masovno dolazili u jugoslavenski konzulat u Chicagu po vizu (tada je bila neophodna) za ulazak u SFRJ, Međugorje i Bosna i Hercegovina su, to znate, bili dio jugoslavenske federacije. Ljudi su, sjećam se kao jučer, ljubili to mjesto, Međugorje, na karti Jugoslavije...
Jedna Amerikanka nam je, nakon što je dobila vizu, ušla u Jugoslaviju, otišla u Međugorje i ozdravila - zahvaljujući Gospi, ili možda ipak nečem drugom - sjećam se, poslala razglednicu punu lijepih riječi - iz Rima, gdje su poslije Međugorja ona i suprug produžili na odmor. Eto, možda sam mogla sakupljati i kartoline, bilo ih je još zanimljivih, sakupljala sam neko vrijeme i privjeske i značke, ali kemijske su mi oduvijek ipak bile najdraže - veli umirovljenica Matija.
Kako je suprug bio u diplomaciji, putovali su više nego drugi građani bivše Jugoslavije, pa imaju i puno kemijskih olovaka iz inozemstva: iz Mađarske, Istočne Njemačke... Te dakako, iz Trsta. Te posebice bude uspomene: odmah smo sinjali jednu s logom pizzerije koja odavno više ne postoji, i pelleterije-calzerie "Noi Due" (kožara-čarapara "Nas dvoje") iz Trsta, za koju nismo nikad ni čuli. No, kemijska pamti taj djelić tršćanske, kolateralno i naše, povijesti...
- Sakupljat ću kemijske dok god sam živa, ta strast me još drži. Štoviše, sad sam upotrijebila društvene mreže za pozvati druge kolekcionare na donacije i razmjenu. Aktivirala sam i prijateljice: u Metkoviću, kod Venecije. Uskoro suprug i ja idemo k jednoj u Italiju u posjet, veselim se novom doprinosu mojoj bogatoj kolekciji - osmjehuje se kolekcionarka zaigranog duha i retro-hobija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....