Nevena Kepeskog iz Zagreba nezahvalno je predstavljati jer postoji opravdana vjerojatnost da ćemo neku stavku iz bogatog mu životopisa propustiti. No, riskirajmo: diplomirani je profesor južnoslavenskih jezika i književnosti, dugogodišnji novinski urednik, srednjoškolski profesor, glazbenik, pisac, scenarist, radijski i TV urednik, nakladnik... A tek su mu, pazite, 62 godine.
Ono što je najaktualnije, Neven je sudionik ovogodišnjeg Pričigina u Domu omladine u Splitu; eto povoda za ćakulu u "Slobodnoj". Napomenimo da u potonjem pothvatu nije sam, naime sudjeluje u večeri pričanja u paru pa će mu pobočnica u tom smislu biti – ona koja je to i u životu, kao i poslu. Supruga Marina Dimić Kepeski, nešto manje eksponirana, barem do sada.
Jeste li u "niskom startu", priprema li se za Pričigin neka improvizacija (svjesna sam oksimorona)?
– Nismo književnici, ali smo ipak novinari, pa ćemo se snaći nekako. Desetljeća su zajedničkog života i rada iza nas, a kod nas je to doista posve isprepleteno, pa se nadam da ćemo naći pokoju zanimljivu epizodu. Nešto ćemo, dakako, prepustiti i improvizaciji.
Tko će voditi glavnu riječ u večeri nazvanoj Parnični postupak? Jamačno će biti zanimljivo, moderira Patricija Horvat, zapravo vaš nastup (parova među kojima ste vas dvoje) otvara Pričigin.
– To će svakako biti Marina, ona je koncentriranija, staloženija, ja sam poprilično razbarušen. Tako da ću se ubacivati u njezinu priču.
Ima li treme? Ako ništa drugo, scenski ste iskusni – barem kao glazbenik. Za manje upućene, osnivač ste Psihomodo Popa. Dometnut ću sebično: ono što me najviše iznenađuje jest da bend postoji od 1982. godine!
– Nema treme, previše smo dugo Marina i ja i zajedno i u raznim vrstama javnih nastupa. Epizoda Psihomodo vezana je za moje tinejdžerske godine. I sjećanje na nju svakako me veseli, kao i to da su Gobac i ekipa već odavno postali veliki bend.
Imate li status nekakvog počasnog člana Psihomoda ili ste aktivni glazbenik i dalje?
– Nemam, naravno. Glazbe se tu i tamo dotaknem. S vremena na vrijeme objavim pokoji singl pod imenom "Anatomija", gdje se hrvam sa svojom mračnijom stranom, te pod imenom "Avionas", gdje sam kao nešto vedriji. Na poziv Saše Novaka, također bivšega gitarista Psihomodo Popa, zasviram povremeno uz njegov bend Pozdrav novom valu, sviramo moje pjesme koje sam napravio za Psihomodo, ali u originalnim aranžmanima iz osamdesetih. To me poprilično veseli, kao da sjedam u vremenski stroj i vraćam se doista u doba "kad sam imao šesnaest".
Dva desetljeća uređivali ste najčitaniji magazin za mlade u Hrvatskoj, "OK!", a i Marina vam je bila kolegica u toj fazi (i supruga). Bili ste i – među ostalim – izvršni urednik Globusa, nekoliko priloga u Jutarnjem listu, magazina Teen... Po čemu pamtite to sretno doba za novinske naklade? Postoji li mali žal za tim (papirnato rodnim) godinama?
– Ponosan sam na to razdoblje u životu, koji bih – kad se sada osvrnem – mogao nazvati svojevrsnom doboš tortom, toliko sam si kroz godine naslagao različitih životnih slojeva, životnih faza. OK! je bio fascinantan projekt, naša najviša naklada bila je više od 100.000 prodanih primjeraka, pa je Hrvatska bila jedina zemlja u Europi gdje je vodeći mjesečnik bio mjesečnik – za mlade! Danas su te i takve naklade znanstvena fantastika i na razvijenijim novinskim i magazinskim tržištima od Hrvatske. Drago mi je da OK! izlazi i danas. Kada danas razmišljam o svemu tome, vjerujem da je tajna njegova uspjeha bila u tome što rad za tinejdžere nismo shvaćali kao neku vrstu početne, početničke, faze rada u novinarstvu, nego kao ozbiljan i kreativni i poslovni izazov. Često sam, dok sam radio u OK!-u, maltretirao svoje suradnike rečenicom: "Disney je cijeli život crtao Šilju, a Disney je danas jedna od najvećih medijskih kompanija na svijetu."
Otprije nekoliko godina zaplovili ste u mirnije vode, nakladnik ste, vaša je kuća Media Bar (MB). Moram priznati da sam u prvom trenutku mislila da su MB inicijali "Mr. Bluea", jednog od prvih romana u vašoj nakladi ("Seks i glad"). Ima li u tom zrnce istine?
– Nema.
Kad već to spominjemo, jeste li vi Mr. Blue?
– Nisam. Ipak je riječ o autoru – glazbeniku – zavodniku koji daje upute kako "smotati" prodavačice u dućanu, tajnice, glumice, pjevačice... Poprilično zanimljivo štivo. On je neženja, a ja – evidentno – nisam.
Rekli ste mi da vam posao izdavača ostavlja dosta slobode, razumijem da je manje stresan od novinarstva, pogotovo u današnje vrijeme, no... Isplati li se financijski? Ipak se u nas knjige ne kupuju olako; kultura prva "pogine" kad se platežna moć uruši, nažalost.
– Nije lako, to je istina. Ali ako nađeš knjižne niše koje smatraš potentnima, ako koristiš poslovna i marketinška znanja koja si stjecao kroz godine, te ako ti se tvrtka sastoji od Marine, mene i ruksaka – može se. Također, priča o tome da se knjige u Hrvatskoj ne kupuju i ne čitaju možda je ipak polupriča. Nama su dovoljni i oni kojima knjiga nije mrska.
Koje su bile vaše najveće uspješnice u MB-u? Ono, da je i vama koji ste ih čitali "po službi" bilo gušt čitati.
– Knjige koje objavljujemo biramo prije svega prema njihovu tržišnom potencijalu. One knjige koje osobno volimo možemo i kupiti. Ove treba prodati. U načelu, dosta dobro nam ide publicistika: "Ima li života prije smrti?" Roberta Torrea bila je jedna od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj u godini izlaska, a odlično su prošle i prolaze "Okus" Stanleyja Tuccija ili pak "Planina bitaka" F.W.D. Deakina, kao svjedočanstvo neposrednog a razmjerno neutralnog svjedoka bitke na Sutjesci.
Nedavno ste zabilježili i stoto jubilarno izdanje radijske emisije na Hrvatskom radiju, "Era bestselera", koju vodite. Nema zasićenja?
– Nema. Volim knjige, volim čitanje, a volim i radio. Kroz sve četiri sezone trudio sam se razmjerno opušteno razgovarati o knjigama i autorima o kojima se priča, neovisno o tome je li riječ o tzv. visokoj ili tzv. manje visokoj književnosti, već ovisno o tome koliko je čiji opus intrigantan. Kod mene je bilo mjesta i za npr. Jonathana Franzena ili Annie Ernaux, koji slove kao, recimo, teški autori, ali i za Fredu McFadden i Colleen Hoover, čiji krimići i ljubići razveseljavaju najšire mase čitatelja. Trudim se i dalje izbjegavati možda previše zakučastu metajezičnost književnih kritičara, ali i površnost i banalnost mnogih book blogera.
Hoćete li u radijskom studiju ugostiti Stanleyja Tuccija? Ne šalim se. Neka druga najava? Ne nužno za radijsku emisiju, možda dobar naslov koji se "kuha" u MB-u?
– Budući da sam i sam dakle nakladnik, na radiju ne govorim o autorima i knjigama koje sam objavljujem, to bi bilo nepristojno. Ali ako netko iskaže interes za gostovanjem Stanleyja Tuccija negdje drugdje, možemo pokušati pomoći. Što se tiče novih naslova iz "naše male butige", možemo najaviti iznimno intrigantnu knjigu Jenny Odell "Kako ne raditi ništa – Otpor ekonomiji pozornosti" te "Dobro jutro, kako si" Martine Hefter, roman koji je 2024. bio proglašen najboljim njemačkim romanom, te "Zagreb se bori", ratne memoare Slave Ogrizović, supruge Bogdana Ogrizovića, po kojem se i danas zove jedna od najboljih knjižnica u Zagrebu, a kojeg su objesili ustaše. Sve su te knjige u niskom startu da osvanu u knjižarama i knjižnicama širom Hrvatske.
––
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....