U svijetu književnosti priče o neplodnosti, gubitku i majčinskoj čežnji najčešće dolaze iz pera žena. One su te koje, kroz vlastite rane i tuge, oblikuju likove žena koje ne mogu roditi, koje se bore sa sustavom, injekcijama, nadama i razočaranjima. No, u hrvatskoj književnosti pojavio se izniman glas - Marko Gregur (43), koprivnički pisac koji je u svom romanu "Mogla bi se zvati Leda" progovorio o toj temi iz – muške perspektive.
Gregur u romanu ne piše o neplodnosti s odmakom, već iz iskustva, ogoljen i iskren, govoreći o vlastitoj boli i nemoći dok je sa suprugom Martinom godinama pokušavao ostvariti ono što mnogi uzimaju zdravo za gotovo – postati roditelj. Šest godina pokušaja potpomognute oplodnje, zahvati, čekaonice i neizvjesnosti, pa onda odluka da se krene u posvojenje.
Danas su roditelji djevojčice i dječaka, i kako je otkrio u nedavnom razgovoru za Gloriju, kada se prisjeća tog teškog perioda, kaže da je podjednako lijepo i bolno kako se sudaraju snovi kao nešto lijepo i ožiljci s trajnim posljedicama.
- Moja je slika sastavljena od niza trenutaka, od nade do očaja. Jedna od slika je ona Martine koja si svaki dan sama daje injekciju u trbuh. Ili atmosfera u čekaonici, kad točno vidiš tko je došao prvi put, a tko je već iskusan. Našalio sam se jednom pa rekao Martini da se ne brine, jednom ćemo i mi biti tako opušteni. A zapravo je ta opuštenost bila faza do koje nitko nije želio stići, jer je značila da si tamo već bio puno puta. S gubicima je bilo različito, ali uvijek teško, nekad više, nekad manje - prisjeća se.
Od slučajnih bilješki do romana
Roman "Mogla bi se zvati Leda" nastao je gotovo slučajno – iz bilježaka koje je pisac zapisivao kako bi se sjetio, kako ne bi zaboravio ono kroz što su prolazili. Kad ih je pročitala Martina, pristala je da ih objavi, i tako je nastala knjiga koja nije samo literarno djelo, nego i iskren dokument jedne borbe, tuge i konačnog ispunjenja.
No ono što roman čini posebnim nije samo tema, nego način na koji je ispričana. Gregur piše iz muškog pogleda, a njegovi unutarnji monolozi upućeni su djetetu koje možda nikada neće doći. Kroz taj dijalog s nepostojećim bićem, čitatelj osjeća dubinu muške emocije – tihe, ali postojane. On ne dramatizira, ne optužuje, ne krivi; naprotiv, promišlja, preispituje, uči voljeti i kad ne zna kamo s tom ljubavlju.
U razgovoru za Gloriju Gregur je otvoreno rekao kako su on i supruga prošli sve moguće faze – od nade i razočaranja do pomirenja – te da sada, s dvoje posvojene djece, zna da roditeljstvo nije biološko nego emocionalno iskustvo. - Mislim da je ova ljubav i obitelj koju imamo više i jače nego da smo djecu dobili prirodnim putem - kaže pisac čije riječi nose mir, ali i veliku životnu istinu.
Svojom knjigom, a i javnim istupima – nedavno i u HRT-ovoj emisiji "Kod nas doma" – Marko Gregur ruši predrasude o tome tko ima pravo govoriti o boli neplodnosti. Pokazuje da je i muškarci osjećaju, jednako duboko, ali često šutke. Njegov roman zato nije samo osobna ispovijed, već glas mnogih muškaraca koji su predugo šutjeli, koji su stajali uz svoje partnerice, dijeleći iste strahove i gubitke, ali rijetko o njima progovarali.
“Leda” je tako postala simbol onoga što se ne može imati, ali se ipak može voljeti. Gregurova priča podsjeća da se iz tuge može roditi smisao, da put do roditeljstva nije uvijek ravan i lak, ali da na njegovu kraju često čeka — ne dijete koje smo zamišljali, nego ono koje nas je izabralo.
I upravo u toj tihoj spoznaji leži najveća snaga ove knjige – i čovjeka koji ju je napisao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....