Ovih dana u ‘Labuda‘ će se sakupit na ručku jedno veće društvo, preko 20 ljudi, a razlog okupljanja je pomalo neobičan i rijetko se nešto slično može čuti.
Slavi se prijateljstvo dvojice Splićana koji se druže skladnih i nezamislivih – 80 godina, a za stolom će se među njihovim prijateljima iz najranijeg djetinjstva naći i poznati Splićani poput dvojice arhitekata, akademika Dinka Kovačića i Jerka Rošina, te poduzetnika Branka Roglića.
Slavljenici su umirovljenici u izvanrednoj formi i svaki dan su s društvom u kafiću: Siniša Tartaglia (86) parkira svoju vespu kod ragbi kluba ‘Nada‘, a Leo Kuret (85) nakon što obavi spizu na skuteru, sjedne na kavu u jedriličarski klub ‘Labud‘.
U 80 godina stane jedan ozbiljno dug život, a oni su evo toliko godina ispunili prijateljstvom koje je izrodilo zajedničke uspomene kroz djetinjstvo, studentsko vrijeme, pa profesionalni i obiteljski život. Do – blaženih umirovljeničkih dana.
Trlje, ćimulice i lešo kozice
Često su skupa, već deset godina svakog utorka zajedno ručaju kod Kureta na Meje i to obavezno i isključivo - ribu. Prošlog utorka na meniju su bile trlje, ćimulice i lešo kozice, nije im loša ta "treća dob".
U razgovoru s njima može se čuti svakakvih zanimljivih prispodoba, pa tako iz prve ruke znaju zašto je opasan krov na stadionu u ‘Poljudu‘. Ili, zašto brončana maketa kod ulaza u Dioklecijanovu palaču na Rivi nije original. Jer obojica su na razne načine dodavali životu grada, u njihovo vrijeme bili su značajno uključeni u njegov razvoj.
Zanimljivo, obojica su u familijama imali po jednog splitskog gradonačelnika! Sinišin stric Ivo vodio je grad od 1918. do 1928., a Leov sin Ivan Kuret bio je gradonačelnik od 2007. do 2009. godine.
Uglavnom, sve je počelo u krugu Istarske i Tolstojeve ulice neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada je Split bio maleni grad u kojemu svak‘ svakoga zna, a dvoje prijatelja onako, ka‘ i sva djeca, na ulici i u igri. Igračaka je bilo malo, a mašte i volje na pretek.
Leo je stanovao u kući "Žagar", Riječka 14, a njegov prijatelj Tare u Istarskoj 10.
Nestašluka koji su završavali skandalom kod kuće i bučnim materinim lekcijama sjetili su se valjda stotinu puta, sve nadopunjujući jedan drugoga: kad su propali kroz led do pojasa u ribnjak sa zlatnim ribicama.
Zabava u crkvi s lopticama s džempera
Kad su se na misi u Gospe od Zdravlja nediljom zabavljali na galeriji crkve s lopticama koje bi iščupali sa džempera, onog finog šta bi im mater obukla, od angora vune.
A kako su oni rasli i avanture su bile hrabrije – pa su se sa desetak godina upustili u pljačku bodljikavom žicom i reflektorima čuvanih bresaka iz vrta strašnog profesora Kjabova. Istraga je brzo razbila njihov zid lažne obrane. Oba se smiju dok po sjećanjima kopaju detalje svojih "akcija".
S godinama su širili su radijus, pa su radili đireve do Solina, ili Mosora.
- U ono doba je bila moda vozit‘ kolo. Od bačve, sa dvi rebatine na spoju, šta bi šuškale dok voziš. A nama je susid, taksista Pere Alfirević da‘ gumu od auta a u njoj su bile dvi lipe sajle, bez rebatina. Moj otac je istokarija za njih ručicu i... ‘Di ćemo?‘, pita Tare, ‘Ajmo u Solin‘. Trčali smo za kolon sve do Gašpića, napili se vode i - natrag. Šest kilometri tamo, šest nazad, sve za kolon. Kad mojoj dici sad to pričan, oni se smiju, ne mogu virovat‘.
Pješke od kuće na snježni Mosor
A kad je pa‘ snig na Mosoru, išli bi iz kuće do Mosora pješke, to je bilo ka‘ ništa. Pješke Split – Mravince - Lolići – Mijanovići. U očevoj radioni napravija san sanjke i isti dan smo ih nosili gori, na snig. Sanjkali smo sve dok nije nestalo sniga – priča Kuret.
- Sićaš se kad san dobija biciklu, ‘Bianchi‘, iz Trsta, sa čak tri brzine. Ludilo! To je bilo toliko veliko da mi je profesor u Gimanziji pita đir i da mi je odma‘ peticu – priča opet Tartaglia.
Oboje su osnovnu školu završili na Manušu i u Ćiril Metodovoj ulici, a onda je Tare otiša u Gimnaziju, a Leo u Tehničku. Nastavili su druženje kao brucoši u Ljubljani, jedan na Metalurgiji, drugi na Strojarstvu.
Život studenata bio je dinamičan, a u glavnom slovenskom gradu bilo je puno vršnjaka zemljaka:
- Dočeka nas je Srđan Tomašević Čovo, POŠK-ov vratar, on je bio već dvije godine u Ljubljani i on nam je da‘ upute – da dođemo na špicu isprid hotela ‘Slon‘ i prenio nam zlatno pravilo "uvik nabavite litru mlika i kruva da imate u sobi i onda nikad nećete bit gladni".
Čovo je hodao s popularnom pjevačicom
On je hodao sa poslije vrlo popularnom pjevačicom Marjanom Deržaj i mi smo se uzdali u njega, mislili smo, govori slovenski bez greške.
A onda nas je i odveja u pekaru. Pita on prodavačicu:
"Gospa, lepo prosim, pola kile belega!"
Ova mu odgovara: "Ni belega".
On pita: "A pola kile črnega?"
Prodavačica će: "Ma gospod, ma ni nobenga".
Ovi naš kaže: "Onda pola kile nobenga!"
Cili smo ga život zafrkavali zbog tog "nobenga". Jer mu je ona rekla na slovenskom da nema – nijednoga – smiju se i danas.
- A koliko je takvih priča...- odmahuje Siniša, kojemu je cimer bio još jedan veliki splitski sportaš, vaterpolski reprezentativac Maksim Bebić, brat Tome i Nataše Bebić.
Menze bile ‘Bože sačuvaj‘
- Studentski život je bio po menzama, a one su bile "bože sačuvaj". Jedan obrok, bilo je dovoljno samo kruva, a drugo je bilo ništa, repa i kiseli kupus. Svaki dan, svaki dan. A sada moji unuci na fakultetu u Splitu imaju u menzi tri obroka?! Može birat šta oće, čak tri slijeda – čudi se Kuret.
Leo je bio stipendist splitskog Dalmastroja, gdje ga je čekao posao:
- Bia je vridniji študent od mene, a ima je ovde divojku, Silviju, pa se vratija, a ja san gore ima curu i počea san igrat‘ ragbi, pa mi se nije mi se žurilo nazad" – objasnit će Siniša, koji se u Split vratio dvije godine kasnije, sa budućom suprugom Danicom.
Dobio je posao u makarskom Energoinvestu, tamo osnovao ragbi klub, a za to vrijeme je Leo postao direktor Dalmastroja.
- Dalmastroj je ima je najstariju ljevaonicu obojenih metala na svitu i veliku pocinčaonu i zva‘ me je ka‘ inžinjera metalurgije da pređem k njima. Odma‘ san dobija stan od 54 kvadrata i vratija se u Split – sjeća se Tartaglia.
Odma san dobija stan od 54 kvadrata
Bivši direktor Dalmastroja se prisjeća:
- Preuzeo sam Dalmastroj kad je ima 350 radnika i bio na granici rentabilnosti, jer niko nije htio to misto kad je direktor Ivo Vrdoljak otiša‘ u penziju.
U deset godina san napravija šest novih tvornica, doša‘ na 1500 ljudi, zaposlija 52 inžinjera i podilija 80 stanova. Dobija san Nagradu grada Splita ka najbolji privrednik, bio odbornik u vrime Jakše Miličića, predsjednik Vijeća za malu privredu Grada Splita – nabraja Leo Kuret.
U toj su firmi proveli 16 godina zajedno...
Toliko vremena skupa pa jesu li se ikada svađali? - pitam ih.
‘Sto puta san se s njin pokara!‘
- Puno smo se svađali! - spremno će Tartaglia. - On mi je bija šef, vodio sam Odjel pocinčavanja, svaki ponediljak je u njegovom uredu bio sastanak, nas šest direktora i on sedmi.
Sto puta san se s njim tu pokara! Pamtim najgori momenat kad je trebalo predat‘ stadion, prije početka Mediteranskih igara 1979. Glavni izvođač Hidroelektra, potpisujemo ugovore, krov stadiona je gotov i triba dat garanciju za njega na 40 godina. A ja nadobudan, pun znanja, po literaturi nudin 33 godine i ne dan više. I onda drž-nedaj. Leo meni drži predike – a ja neću i neću. I on – ljut, uzme papir i - potpiše umisto mene.
Prošlo je 45 godina od toga. Još uvik je dobro, ništa se na stadionu nije dogodilo – zadovoljan je sad Tartaglia.
Najosjetljiviji dio krova su sajle, nezaštićene od vlage i sunca, koje drže kupolu na okupu i plastični prstenovi. Ako to pukne, kupola će se rastvoriti kao ruža – objašnjavaju mi stručnjaci.
Suosnivač ragbi kluba ‘Nada‘
Oba su sportski fanatici, poznati u tim splitskim krugovima: Tartaglia je suosnivač ragbi kluba ‘Nada‘, u tom je sportu bio na funkciji na svim razinama, državnim i međunarodnim, a organizirao je mnoštvo ragbi natjecanja.
Kureta je na jedrenje U ‘Labuda‘ upisao otac, bio je predsjednik kuba, pa aktivan u državnom savezu i u međunarodnoj federaciji, također organizator raznih prvenstava. Njegovi sinovi Karlo i Ivan vrhunski su sportaši, njih dvoje su bili ukupno na šest olimpijada.
Kako su oba saveza, i jedriličarski i ragbijaški, imali sjedište u Splitu – i tu je bilo prostora da "uskaču" jedan drugome. Zajedno su rješili kako da jedriličari odu pod hrvatskom zastavom 1992. godine na olimpijadu u Barcelonu.
Brončana maketa Palače
Leo Kuret je bio, opet, među osnivačima splitskog Lions kluba, a Siniša Tartaglia je išao za njim, zajedno su svoje organizacijsko - inžinjerske sposobnosti pokazali na brončanoj maketi Palače na Rivi.
Nepoznati majstor je dodao kasnije na nju znamen Hajduka, tamo gdje se nalazi fonatana i to su njih dvoje primili ka dobar splitski štos.
Kuret je kasnije bio direktor ACY marine, a Tartaglia je prešao u slovenski Donit, pa u svoju firmu, prije nego su se umirovili.
Svaki ima po dvoje djece, i po tri unuke i jednog unuka. Kuret tu ima vodstvo, on je stekao i dvije praunučice.
- Kad ga oću najidit onda mu kažen: "Koji je ti je to sport kad ima conkulasti balun?" - povjerava mi Leo, a Siniša ima kontru:
- A neš‘ ti sporta jedrenja u kojemu ti uspjeh ovisi o vitru, a ne o znanju?
Ali – izgleda – baš ništa njih dvoje ne može zapravo svadit‘.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....