Dr. Gabor Maté, kanadski liječnik i autor čije se knjige i predavanja bave traumom, ovisnošću, mentalnim zdravljem, razvojem djece te odnosom emocionalnih iskustava i fizičkog zdravlja, prvi put dolazi u Hrvatsku. Večeras, u petak, 2. listopada s početkom u 18 sati, te u subotu, 3. listopada u jutarnjim satima, u Splitu će, u Tehnološkom parku Split, održati predavanje i radionicu posvećene traumi, zdravlju, odnosima i ljudskom razvoju.
Maté je autor knjiga "U carstvu gladnih duhova", "Raspršeni umovi", "Kad tijelo kaže ne" i "Mit o normalnom", koje su prevedene na više od 30 jezika. U svojem radu povezuje iskustva iz liječničke prakse sa spoznajama iz područja psihologije i neuroznanosti, pritom se baveći pitanjima kako rana životna iskustva, stres i odnosi s drugima mogu biti povezani s kasnijim zdravljem i ponašanjem.
Njegov dolazak organizira Irena Orlović, magistra psihosocijalnog savjetovanja sa Sveučilišta u Grazu, neurolingvistička psihoterapeutkinja te osnivačica i urednica izdavačke kuće Harfa. Više od 20 godina bavi se stručnom literaturom iz područja neuroznanosti, psihologije i psihoterapije, a kroz svoj izdavački rad hrvatskoj je publici približila više od stotinu knjiga.
S Irenom Orlović razgovarali smo o Gaboru Matéu, njegovu pristupu traumi i ljudskom razvoju, odnosu prema djeci i roditeljstvu, ali i o tome što možemo naučiti iz vlastitih obrazaca i iskustava.
Gabor Maté, jedno od najvažnijih imena u području traume i ljudskog razvoja, prvi put dolazi u Hrvatsku. Kako je uopće došlo do ideje da ga dovedete u Split i koliko je taj proces bio zahtjevan?
– Ideja je zapravo došla vrlo spontano. Kao njegova izdavačica imala sam priliku upoznati ga tijekom njegova gostovanja u Beogradu, a kasnije smo se susretali i u Sarajevu i Banjoj Luci. U jednom od razgovora spomenuo je da jako voli Split, more i plivanje, a kasnije mi se sam javio da će upravo iz Splita krenuti na krstarenje pa, kad je ovdje, zašto ne bismo pokušali organizirati i njegovo gostovanje.
Naravno, od te ideje do realizacije postoji puno organizacijskih koraka, ali nekako je sve teklo prirodno. Mislim da nam je pomoglo i to što već godinama objavljujemo njegove knjige i što postoji međusobno povjerenje.
Dugi niz godina pratite njegov rad. Što vas je u njegovoj filozofiji i pristupu najviše privuklo?
– Najviše me je privuklo to što čovjeka nikada ne svodi na simptom, dijagnozu ili ponašanje. Uvijek ide korak dublje i pita: što se toj osobi dogodilo, što je morala naučiti potisnuti i kako se prilagodila da bi preživjela? Jako cijenim i njegovu autentičnost. Ne govori samo iz pozicije liječnika i stručnjaka, nego vrlo otvoreno govori o vlastitim odnosima, roditeljstvu, pogreškama i ranama. Mislim da upravo zato njegove poruke ljudima tako snažno rezoniraju.
Predavanje koje će se održati u petak posvećeno je "toksičnoj kulturi". Što mislite, koliko smo uopće svjesni u kojoj je mjeri svakodnevni način života kojem smo se prilagodili – od stresa do otuđenosti – zapravo nezdrav za naše tijelo i odnose?
– Mislim da smo se na puno toga jednostavno naviknuli. Na stalnu dostupnost, umor, stres, osjećaj da uvijek nešto moramo završiti, postići ili dokazati. I toliko dugo živimo u tome da nam je postalo normalno. Problem je što vrijednost sve češće povezujemo s uspjehom, produktivnošću i slikom koju ostavljamo izvana. Pritom lako žrtvujemo san, odnose, zdravlje i vlastiti mir.
Možda je najveći paradoks upravo u tome što u pokušaju da budemo dovoljno uspješni i vrijedni često izgubimo kontakt sa sobom i s onim što nam stvarno treba da bismo bili uspješni.
Posljednjih je godina riječ "trauma" ušla u svakodnevni govor. Koristi li se danas možda olako i kako vi definirate pojam traume?
– Mislim da se riječ "trauma" danas doista koristi puno češće nego prije i ponekad možda i preširoko, kao da je svako neugodno iskustvo automatski trauma.
Za mene je važno razlikovati ono što nam se dogodilo od onoga što je to iskustvo ostavilo u nama. Trauma nije samo događaj, nego trag koji ostaje u našem živčanom sustavu, načinu na koji doživljavamo sebe, druge ljude i svijet. Dvoje ljudi mogu proći kroz sličnu situaciju, a ona neće na oboje ostaviti isti trag.
Posebno kod djece trauma često nastaje onda kada dijete ostane samo s nečim što je za njega preveliko, a nema dovoljno sigurnog i dostupnog odraslog koji mu može pomoći da to iskustvo emocionalno obradi. Zato trauma ne mora biti samo neki veliki, dramatični događaj. Može nastajati i kroz dugotrajno emocionalno zanemarivanje, osjećaj nesigurnosti, odbacivanja ili stalnu potrebu djeteta da se prilagođava kako bi sačuvalo odnos i ljubav.
Ali isto tako mislim da je važno ne patologizirati svaku životnu neugodu. Djeca trebaju doživjeti frustraciju, tugu, razočaranje i neuspjeh jer se upravo kroz takva iskustva, uz podršku odraslih, razvija otpornost.
Iako je iznimno cijenjen, Maté u dijelu stručne javnosti izaziva i oprečne reakcije te ga se ponekad naziva kontroverznim. Gdje se javljaju te točke spora i postoji li neki dio njegova učenja s kojim se vi osobno ne slažete?
– Mislim da je dobro da svako učenje, pa tako i njegovo, promatramo kritički. Maté često otvara pitanja na način koji propituje uvriježena objašnjenja, posebno kada govori o traumi, ADHD-u, ovisnostima ili povezanosti emocionalnog iskustva i fizičkog zdravlja. Prirodno je da takav pristup izaziva raspravu.
Meni osobno nije važno nekoga slijediti bez propitivanja. Važnije mi je što iz njegova rada možemo naučiti i koja nam pitanja otvara. A jedno od najvažnijih za mene je upravo to da iza simptoma i ponašanja pokušamo vidjeti cijelog čovjeka.
Ne mislim da ijednog autora trebamo pretvarati u apsolutni autoritet, a u tome nam upravo i sam dr. Mate govori. Vrijednost vidim u tome da nas potakne da razmišljamo dublje, a ne da prestanemo razmišljati.
Prije nešto više od mjesec dana imali ste priliku razgovarati s Gaborom Matéom. Kakav je on kao osoba?
– Zapravo, zbog organizacije ovog događaja i njegova dolaska s njim sam u stalnom kontaktu. On je puno jednostavniji i neposredniji nego što biste očekivali od nekoga tko je toliko poznat. Ono što me najviše oduševljava kod njega je njegova potpuna prisutnost u razgovoru, jednostavnost i autentičnost.
Vrlo je topao, otvoren i ne stvara nikakvu distancu. Govori o vlastitim izazovima i pogreškama vrlo iskreno, uključujući i svoju ulogu kao roditelja. U razgovoru s njim nemate osjećaj da sjedite nasuprot "velikom svjetskom imenu", nego čovjeku koji vas stvarno sluša i razumije. Upravo ta njegova ljudskost ostavlja najsnažniji dojam.
Jedna od njegovih najpoznatijih teza povezuje ovisnosti i kronične bolesti s odgovorom na duboku unutarnju patnju. Koliko nama kao društvu – pa i unutar samoga zdravstvenog sustava – još uvijek nedostaje ta širina da simptom ne promatramo izolirano?
– Mislim da nam te širine još uvijek nedostaje. Prečesto liječimo simptom, a premalo pitamo što se događa u životu čovjeka, kakav stres nosi, kakvi su mu odnosi i što je godinama morao potiskivati.
To vidimo i kod djece i kod odraslih. Ako se netko bori s anksioznošću, ovisnošću, kroničnom iscrpljenošću ili teškim ponašanjem, prirodno je da želimo riješiti problem. Ali ako pritom ne pogledamo čovjekovo iskustvo, odnose, stres i način na koji je godinama živio, možda ćemo propustiti važan dio priče.
Naravno, ne smijemo svaku bolest svesti na traumu ili psihološki uzrok, ali važno je čovjeka gledati cjelovito. Tijelo, emocije, odnosi i životne okolnosti nisu odvojeni sustavi. Upravo je to jedna od vrijednih poruka Gaborova rada, da iza simptoma pokušamo vidjeti čovjeka i njegovu životnu priču.
Kada govorimo o odgoju, Maté stalno vraća fokus s djetetova ponašanja na ono što se događa ispod površine. Gdje kao roditelji i stručnjaci tu najčešće činimo nesvjesne pogreške?
– Mislim da najčešće pogriješimo kada ponašanje djeteta promatramo kao problem koji treba što prije ispraviti, umjesto kao poruku. Dijete kroz ponašanje često pokazuje ono što još ne zna izraziti riječima: da je preplavljeno, uplašeno, frustrirano, da mu nešto nedostaje ili da ne zna kako se nositi s onim što osjeća.
Tada se lako usmjerimo na poslušnost, posljedicu ili kaznu, a propustimo pitati: "Što se ovom djetetu zapravo događa?" To ne znači da ne trebamo postavljati granice. Naprotiv, granice su važne, ali uz njih trebamo pokušati razumjeti i ono što se krije ispod ponašanja.
Još jedna velika pogreška je što dijete često aktivira i naše vlastite neriješene emocije. Njegova ljutnja, otpor ili plač mogu u nama probuditi osjećaj nemoći, gubitka kontrole ili vlastite nedovoljnosti. Zato je rad s djetetom vrlo često i rad na sebi.
Što sve oblikuje osjećaj vlastite vrijednosti?
– Osjećaj vlastite vrijednosti oblikuje se vrlo rano, prije svega kroz odnose. Dijete kroz način na koji ga gledamo, slušamo, prihvaćamo i kako reagiramo na njegove pogreške polako gradi sliku o sebi.
Ako stalno od nas dobiva poruku da vrijedi samo kada je dobro, uspješno, mirno ili kada ispunjava očekivanja, lako može početi svoju vrijednost vezivati uz postignuća i tuđe odobravanje. Tada kao odrasla osoba često i dalje pokušava zaslužiti osjećaj da je dovoljno dobra.
Zato mislim da je jedna od najvažnijih stvari koje možemo dati djetetu osjećaj: "Vrijediš i kada pogriješiš, kada nisi najbolji i kada se ne ponašaš savršeno." Kasnije se taj osjećaj, naravno, oblikuje i kroz iskustva, odnose, uspjehe i neuspjehe, ali ta rana unutarnja poruka ostaje vrlo važan temelj.
Kada čovjek odluči raditi na sebi, odakle uopće krenuti? Što je prvi korak koji biste preporučili nekome tko želi bolje razumjeti sebe, svoje obrasce i ono što ga u životu koči?
– Mislim da je prvi korak stati i početi iskreno promatrati sebe, bez potrebe da se odmah popravljamo. Primijetiti što nas najčešće pokreće, gdje pretjerano reagiramo, čega se bojimo, što izbjegavamo i koje se situacije u našem životu stalno ponavljaju.
Vrlo često upravo naši obrasci u odnosima, način na koji reagiramo na kritiku, konflikt, odbijanje ili osjećaj da nismo dovoljno dobri otkrivaju mjesta koja traže više pažnje i podrške. Rad na sebi za mene ne počinje s mišlju koju često imamo: "Što sa mnom nije u redu?", nego pitanjem: "Što mi se dogodilo i koja su me iskustva oblikovala da imam ovakva uvjerenja o sebi i svijetu?"
Kada počnemo razumijevati sebe s više znatiželje i manje osuđivanja, tada se otvara prostor za stvarnu promjenu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....