Anđa Klapež, nije ona uobičajena, stereotipna baka. Ipak, u njezinoj snazi, prkosu i toplini mnogi će prepoznati svoju "baku Anđu". Onu koja nikad ne posustaje, prkosnu, nepokolebljivu i požrtvovnu ženu koja je, bez obzira na okolnosti, svojoj obitelji uvijek davala sve od sebe.
Rođena 28. rujna 1925. godine u Košutama, kao najstarije dijete Nikole Odrljina i njegove supruge Ane, rođene Delonga, cijeli je svoj život provela u radu, skromnosti i vjeri. Udala se 1950. za Darka Klapeža, a život joj, kako i sama kaže, "nije bio lak". No, unatoč svemu, zadržala je osmijeh i vedrinu.
– Šta će mi više, najbitnije da su moji svi zdravi – kako nam je sama više puta ponovila.
Rodila je osmero djece. Dvoje je izgubila prerano, a jedan sin preminuo je u 24. godini. Unatoč gubicima, njezin duh nikad nije posustao. Nedavno je proslavila svoj stoti rođendan, okružena obitelji, prijateljima i susjedima, njih gotovo 200 okupilo se da s njom obilježe taj nevjerojatan jubilej.
– Zdravlje je priličito, godine su tu, ne očekujem boljeg, šta ću drugo tražit? Proslavila sam rođendan, okupila su se moja unučad i praunučad, to je najglavnije, a bilo je prijatelja. Iman ja svojizi dosta, a od osmero dice mora ih bit. Borili smo se svakako, život je bio težak, bavila sam se raznim stvarima. Pa i danas volim izać vanka nego stajat u kući. Oden u vrt i zovu me na ručak da iden, čupan travu i ako triba, malo i kopan. Šta ću više tražit? Crkvi idem svake nedilje. Zašto ću ja sidit u kući ako mogu izać vani? Da ništa, ja se pričestim i ispovidim se. Ne moran molit puno. Uvik im rečen, najglavnije mi je kad ih vidim skupa, ovde dođu svake nedilje nakon mise.
I danas, sa svojih sto godina, baka Anđa svakog jutra ustaje s istim ritmom i voljom. Bilo da vani prži sunce ili su u pitanju niske temperature, uvijek ćete je pronaći u vrtu, čupa travu, kopa zemlju, provjerava biljke. Kad se umori, svaki dan pročita barem pedeset stranica vjerskih knjiga.
U sobi ima malu knjižnicu, a njezina dnevna rutina nije se promijenila već više od pola stoljeća: jutarnja kava, ručak (koji pojede odmah nakon buđenja) i Slobodna Dalmacija. "Više od pedeset godina čitam Slobodnu, od kraja prema naslovnici", smije se. Stoga smo joj kao znak pažnje i zahvalnosti na desetljećima vjernosti, odlučili pokloniti mali znak pažnje. Naime, od ponedjeljka će svakog dana besplatno primati svoj omiljeni list.
– Ja pojiden ujutro ručak i sidin i čitan "Slobodnu", svako jutro izađen vanka. Prije san imala kokoši, pa se ne bi vraćala do ručka dok me ne zovu, ali sad ih neman. Više od 50 godina čitam "Slobodnu", od kraja prema naslovnici. Prošlo je moje vrime, nisan imala mobitela, a volin i ja štogod znat, da se sa mnom ne rugaju.
A večera? Tu nema dileme. Svaku večer, bez iznimke, baka Anđa pojede svoj topli sendvič sa sirom i kuruzom, to joj je najdraži obrok. A iako broji sto godina, lice joj odaje tek mirne tragove vremena. Kako kaže kroz smijeh, "to je zahvaljujući mojoj plavoj Nivei, mažen se s njon svaki dan".
– Bila san sirotinja, ne sićan se djetinjstva, za mene je bilo sve ravno, ali je bilo jada. Upamtila san oni rat (misleći na Drugi svjetski). Kad je bila borba u brdu kraj nas, bila sam kraj ovaca, a toga jutra moja je majka rodila sina. Vratila se kući, ono puca, zatvorili smo prozore i ušli unutra. Pokojna majka je živjela 92 godine. Cili san rat preživila, ali tko će ga pamtit.
– Vami je dobro, ali to san i nikidan čitala u novinama, Dukić piše kako se gubi vjera, a to je najgore. Šta ću savjetovat mladima, bitna je vjera. Bi li ja živila ovolike godine da nije bilo vjere? Bila sam na puno hodočašća, išla san di je god tribalo. Svaku nedilju idem na misu, nisam priskočila osim bolesti i rođenja dice. Novca nisam imala, bavila sam se svime. Spasila me mašina, od stara sam radila novo. Osmero san rodila, zdravih i živih, nisam odnila dite doktoru, jedino jedan je iša u školu i ima je upalu pluća, ali sve drugo nisan, ni injekcije nisu primili. Mora se čovik oporavit, nisam ja zaboravila, ali moraš se smirit. Eto kakvi je život bio, ali sve moraš izdržat.
A kad je pitate što je njezina tajna dugovječnosti, samo se nasmije i kaže:
– Vjera, dite moje. Bez nje ne bi bilo ni mene.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....