Ivan Dadić po struci je pomorski nautičar, no životni put odveo ga je u potpuno drukčijem smjeru. Danas je jedan od rijetkih kovača u Dalmatinskoj zagori koji se profesionalno bavi ovim starim zanatom. Iako je njegova formalna edukacija vezana uz pomorstvo, ljubav prema radu s metalom i stvaranju rukama razvila se mnogo ranije.
Presudni trenutak dogodio se tijekom pandemije koronavirusa. Odlazak na brod postao je znatno složeniji nego prije, a brojne pogodnosti koje je takav posao nosio više nisu bili dostupni. U tom razdoblju Dadić je počeo razmišljati o tome čime se uistinu želi baviti. Kovanje je već dugo bilo njegova strast, pa je odlučio pokušati od toga stvoriti životni poziv. Osim profesionalnog zaokreta, važan motiv bila je i želja za drukčijim načinom života, onim u kojem može više vremena provoditi s obitelji.
Interes za kovački zanat pojavio se još u njegovim tinejdžerskim godinama. Kao četrnaestogodišnjak pronašao je staru garažu svog djeda u kojoj je bilo raznog alata. Iako nitko u obitelji nije bio profesionalni kovač, djed je bio vješt majstor koji je znao raditi gotovo sve, pa je u radionici ostavio bogatstvo različitih alata. Upravo je ondje Dadić počeo eksperimentirati i otkrivati svijet metala, vatre i čekića.
Odrastao je u Kaštel Sućurcu, no prije desetak godina sa suprugom se odlučio vratiti u rodni Muć. Odluka je bila zajednička i temeljila se na želji za mirnijim životom. Blizina šume, čistiji zrak i sporiji ritam sela pružili su mu okruženje kakvo je priželjkivao. Danas kaže da se ni u jednom trenutku nije pokajao zbog te odluke, čak naprotiv, tvrdi da bi bez problema živio i još dalje od prometnica, u još većoj ‘zabiti‘. Njegova supruga, koja dolazi iz Zagreba, također se vrlo brzo prilagodila životu na selu i, kako kaže, jedva je dočekala takvu promjenu.
Početak samostalnog rada nije bio bez straha. Kada čovjek donosi odluke koje utječu na egzistenciju cijele obitelji, nesigurnost je prirodna pojava. Ipak, Ivan smatra da strah ne smije paralizirati čovjeka. Oprez je koristan, ali ključna je hrabrost da se pokuša. Čak i ako rezultat ne bude savršen, kaže, važnije je znati da je dao sve od sebe nego kasnije žaliti za propuštenom prilikom.
Iako nije imao snažnu podršku svih oko sebe, veliku pomoć dobio je od prijatelja. Mnogi su mu pomogli u nabavi alata ili posudili novac kada je bilo potrebno. Upravo su oni prepoznali vrijednost i ljepotu zanata kojim se bavi.
Dadić je u potpunosti samouk. Znanje je stjecao godinama. Kako kaže, kroz ruke su mu prošle stotine knjiga, a jednako važan izvor znanja bio je i internet, posebice YouTube, gdje je pratio rad drugih majstora. Najveća škola ipak je praksa.
Njegov radni dan najčešće započinje rano ujutro. Dan prije priprema materijal kako bi odmah mogao početi s radom. Ljeti nastoji početi što ranije zbog vrućine, dok zimi tempo može biti nešto sporiji. Radni dan obično završava oko četiri popodne, kada preuzima djecu.
Danas izrađuje širok raspon predmeta. Najčešće su to noževi: kuhinjski, lovački ili kolekcionarski, ali i različite alate. Osim toga, radi ornamentalne predmete i dekorativne elemente: kvake, kuke, ukrase ili druge unikatne komade koje nije moguće pronaći u serijskoj proizvodnji.
Posebno mjesto među njegovim radovima ima i zaručnički prsten koji je sam izradio za suprugu. U njemu je kombinirao jelenji rog, srebro i moldavit – rijedak poludragi kamen nastao nakon udara meteorita, kada se pijesak rastopio i pretvorio u staklastu masu specifične zelene boje. Time je želio stvoriti predmet koji će simbolizirati njihovu zajedničku ljubav prema prirodi.
Svoje radove danas predstavlja putem društvenih mreža i interneta, gdje ga se može pronaći pod imenom Poema Incudis, što na latinskom znači „pjesma nakovnja“.
Kovanje u svijetu posljednjih godina doživljava svojevrsnu renesansu, ponajviše zahvaljujući internetu i popularnim emisijama o izradi oružja i alata. Sličan trend vidi se i u Hrvatskoj. Iako je profesionalnih kovača relativno malo, interes među mladima ponovno raste. Postoji nekoliko iskusnih majstora s dugogodišnjim iskustvom, dok se sve više entuzijasta počinje baviti ovim zanatom, makar i iz hobija.
Jedan od Dadićevih važnih ciljeva upravo je prijenos znanja. Organizira tečajeve kovanja kako bi zainteresiranima omogućio da nauče osnove zanata, ali i da barem na kratko iskuse rad s vatrom, metalom i čekićem. Smatra da je znanje krhko i da se može izgubiti već u dvije generacije ako se ne prenosi dalje.
U budućnosti želi više vremena posvetiti izradi alata i zahtjevnijih noževa, poput damask čelika, a velika želja mu je i izrada mačeva. Ipak, bez obzira na ambicije, najvažnije mu je to što može živjeti od rada svojih ruku i pritom biti blizu obitelji.
Kako sam kaže, možda se od kovanja nikada neće obogatiti, ali mu omogućuje dostojanstven život i ono što smatra najvećim bogatstvom: radionicu iza kuće, djecu koja ga mogu dozvati u svakom trenutku i posao koji istinski voli.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....