Svaka zemlja ima svoje običaje, svaka kultura svoje granice pristojnosti. U nekim društvima boja tkanine govori o društvenom statusu, negdje o bračnom, a negdje – o vlastitom postojanju. Na zapadu otkrivamo lice da bismo pokazali identitet. Na istoku ga, ponegdje, skrivaju da bi ga zaštitili – ili da bi ga društvo prikrilo.
Nedavno je hrvatska influencerica i putoholičarka Vanna Bojović na Instagramu objavila video koji je izazvao stotine komentara i upitnika.
“I dalje, nakon posjećenih toliko zemalja, uspijem naići na neke tradicije koje vidim po prvi put,” napisala je uz kadar žena odjevenih u bijele tkanine s otvorom tek za jedno oko.
Snimka je nastala u regiji M’zab u središnjem Alžiru, u srcu Sahare, u dolini koju naseljavaju Mozabiti, berberski narod i pripadnici ibaditskog islama, treće i najmanje poznate grane te vjere.
Dolina Mozabita - svijet kroz jedno oko
M’zab oaza zapravo je skupina od pet utvrđenih pustinjskih gradova - Ghardaia, Beni Isguen, Melika, Bounoura i El Atteuf - starih više od tisuću godina, i od 1982. godine je pod zaštitom UNESCO-a zbog svoje jedinstvene i iznimne arhitekture i kulturne čistoće. Naime, arhitektura je nevjerojatno posebna - jednostavne, bijele, kubične kuće koje se prilagođavaju reljefu i klimi, s labirintima uskih ulica koje čuvaju hlad.
U M’zabu ništa nije slučajno: svaki zavoj, svaki zid i svaka sjenovita ulica osmišljeni su tako da štite život od žege i vjetra. Ta arhitektura, asketska, ali duboko poetična, stoljećima je bila inspiracija modernistima, među njima i Le Corbusieru, koji je u tim pustinjskim gradovima vidio savršen primjer funkcionalne ljepote i skladnosti s okolišem. Ti su gradovi osnovani u 11. stoljeću od strane berberskog naroda Mozabita.
Ondje, u kamenim gradovima poput Ghardaïe i Beni Isguena, svakodnevicu i dalje oblikuju pravila ibaditske tradicije. U njima udane žene nose veo pod nazivom “haik”, bijelu tkaninu koja prekriva cijelo tijelo i lice, ostavljajući otvor samo za jedno oko. To je stoljetni običaj – i znak pripadnosti, poniznosti i čednosti.
Pravilo zajednice
Za Mozabite, jedno otkriveno oko ima simbolično značenje: žena gleda svijet tek toliko koliko treba, ali ne dopušta svijetu da vidi nju. To nije zakon države, nego pravilo zajednice, duboko ukorijenjeno u vjerovanju da ženska skromnost čuva čast obitelji i duhovni sklad zajednice.
Za posjetitelje, međutim, prizor je gotovo nestvaran. Bijele figure koje se kreću pustinjskim ulicama podsjećaju na duhove iz bajke, a iza svake tkanine diše živa, stvarna žena čiji pogled probija tek mali otvor svjetlosti.
U dolini M‘ zab žene su tihe čuvarice svijeta, skrivenog iza zidova od nepečene cigle i bijelih kupola koje prate obrise brda. U javnosti se pojavljuju rijetko, a kada to čine, gotovo su nevidljive.
Žene Mozabita nose na sebi cijeli sustav vrijednosti svoje zajednice: čednost, poniznost i duhovnu snagu. No unutar zidova svojih domova one su glavne upraviteljice svakodnevnog života – one čuvaju obitelj, raspoređuju zalihe vode, planiraju sezonske poslove i odgajaju djecu u duhu vjere i reda. Muškarci upravljaju vanjskim svijetom, no unutarnji svijet pripada njima. U tom se skrivenom prostoru odvija život M’zaba: tiho, u ritmu molitve, uz zvuk vjetra koji nosi pijesak preko krovova.
U njihovoj šutnji ima dostojanstva, ali i svojevrsne poezije. Bijela tkanina što se vijori na vjetru podsjeća na pokret pustinje, a pogled iznad nje, to jedno oko, postaje metafora za svijet koji je ograničen, ali dubok. Pogled koji ne traži mnogo – ali vidi sve.
Što je ibaditski islam?
Ibaditi su najstarija, ali najmanje poznata grana islama. Nastali su u sedmom stoljeću, prije podjele na sunite i šijite, i poznati su po asketizmu, jednostavnosti i moralnoj strogosti. Najbrojniji su u Omanu, ali zajednice postoje i u Alžiru, Libiji, Tunisu i na Zanzibaru. Za razliku od ekstremnih tumačenja, ibaditi ne poznaju militantnost ni prisilu, ali naglašavaju unutarnju disciplinu i skromnost, osobito kod žena.
U Mozabu, ta se skromnost pretvorila u jedinstveni vizualni identitet – u bijeli veo koji prekriva sve osim jednog ‘oka‘. To nije znak potlačenosti koliko kulturni marker – način da se održi zajednica zatvorena i očuvana, odolijevajući modernizaciji i utjecajima izvana. Žene tako ne izlaze mnogo, ne rade u javnim poslovima, ali unutar obitelji i ekonomije imaju važnu, tihu ulogu.
Kada tradicija postane šok
Za nas Europljane, prizor žene koja gleda kroz rupicu u tkanini djeluje gotovo nadrealno. Navikli smo lice shvaćati kao identitet, izraz osobnosti, slobode i emocije. U društvima poput M’zaba, lice pripada intimi – ono je nešto što se pokazuje samo obitelji, mužu i Bogu.
Takva tradicija, naravno, ne znači isto što i prisila kakvu vidimo u Afganistanu, gdje talibanski režim burku nameće pod prijetnjom batina i zatvora. Ondje je pokrivanje zakon, a njegovo kršenje kazneno djelo.
U Mozabu nije riječ o državnoj prisili, nego o kulturnom dogovoru koji traje stoljećima. No, rezultat za promatrača izvana gotovo je isti – žena koja u javnosti ne postoji kao lice, već kao pokret, kao bijela silueta u pustinji.
Od izbora i nevidljivosti do zakona i reforme
Dok u Alžiru tradicija živi uz turiste i kamere, u Afganistanu je svaka kamera opasnost. Od dolaska talibana 2021., žene su nestale iz ulica. Burka, svijetloplava i teška, ponovno je postala obaveza. U srednjim i visokim školama su vrata zatvorena za djevojčice, na radnim mjestima više nema učiteljica ni novinarki, žene ne mogu na putovanja, u parkove, salone bez muške pratnje. Ulice su preplavljene tišinom i tkaninom.
UN je ove godine objavio da je Afganistan “najrepresivniji sustav prema ženama u suvremenom svijetu”. Tamo burka nije izbor, već simbol – zid od platna između žene i svijeta.
U Iranu, pak, žene vode svoju borbu već desetljećima. Nakon smrti Mahse Amini 2022., val prosvjeda potresao je zemlju. Hidžab, koji pokriva kosu ali ne lice, postao je politički simbol – tanka linija između slobode i straha. Tisuće žena riskirale su zatvor i batine skidajući marame u znak prkosa. Danas, 2025., zakon je i dalje na snazi, a nadzor se obavlja kamerama i algoritmima.
U Saudijskoj Arabiji, stvari se mijenjaju sporije. Reformama su žene dobile pravo voziti i putovati bez pratnje, ali “skromnost” i dalje ostaje društveni imperativ. Abaje - duga, široka haljina ili ogrtač koji se nosi preko uobičajene odjeće, obično crne boje - su sve šarenije, ali i dalje obavezne u mnogim gradovima.
Prije petnaestak godina, jedan poznati imam predložio je da žene pokrivaju čak i jedno oko, “jer dva oka previše privlače pozornost” – izjava koja i danas kruži kao primjer apsurda u ekstremnim tumačenjima.
Lice kao granica
Od M’zaba do Kabula, od Teherana do Rijada, lice žene postaje granica između javnog i privatnog, između slobode i pripadnosti, između “ja” i “mi”. Nekome je veo štit, nekome zatvor. Nekima izbor, drugima osuda. Za nas, promatrače sa Zapada, to je prizor koji izaziva fascinaciju, nelagodu i pitanje: što znači sloboda ako se može izgubiti u tkanini? Za njih, to je svijet u kojem je sve jasno određeno – tko smije govoriti, tko smije gledati, i koliko.
Pogled kroz jedno oko
U regiji M’zab, žene i dalje prolaze uskim kamenim ulicama s otvorom tek za jedno oko. Kroz taj mali procjep, gledaju svijet, djecu, muževe, tržište, život.Taj pogled možda ne govori, ali pamti. I kad jednom prođeš kroz tu dolinu, ne zaboraviš ga: to jedno oko svijeta, koje vidi – i šuti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....